Psihoputologija je nastala pred kojih 6-7 godina, u želji da na jednom mjestu smjestim putopise koje sam dotada napisao nakon svojih putničkih avantura po državama istočne Europe. U međuvremenu se krug država proširio, što je kulminiralo i mojim velikim putovanjem od Hrvatske do Novog Zelanda tijekom 2015. i 2016. godine. Tako je ukupan broj putopisa došao do 12. A onda je stara Psihoputologija, uslijed toga što se blogerski servis koji joj je bio dom odlučio ugasiti uz neku nemuštu izliku, jednostavno preko noći nestala. Bez obavijesti, bez traga. Navodno je nekim autorima ponuđeno da im se na zahtjev pošalje sadržaj njihovih blogova, meni na moje zahtjeve nije nitko odgovorio. I stoga sam odlučio početi stvarati Psihoputologiju iznova, na tehnički naprednijoj i prilagođenijoj stranici, za koju se nadam da neće doživjeti istu sudbinu.

Moje ime je Krešimir Sučević Međeral, jučer sam napunio 39 godina, po struci sam  lingvist, po hobijima kvizaš i putnik. Brojka zemalja koje sam posjetio trenutno iznosi 53,5 (ovih pola je Katar, na čijem sam tlu boravio samo u međunarodnoj zračnoj luci u Dohi, tako da tehnički nisam ušao u njega), a u dugoročnim planovima ih je još barem stotinjak, ako dopusti vrijeme, financijske mogućnosti i ostale obaveze (otprije godinu dana sam i suprug, a u dogledno vrijeme nadam se i otac, što bi moglo barem na nekoliko godina usporiti moj putnički ritam i ograničiti odabir destinacija). Putopise sam pisao prvenstveno za vlastiti gušt i gušt potencijalnih čitatelja, nikada iz komercijalnih pobuda – jednostavno za time nisam imao potrebe uza svoje redovne prihode, a i ona marginalna komunikacija s nekim tiskovinama koje su radile priloge o mojim putovanjima, te njihovi zahtjevi o tome što bi reportaže trebale sadržavati kako bi uvjerile čitatelje da je riječ o pravom putovanju, osnažile su moj stav protiv komercijalizacije nečijeg osobnog putničkog iskustva. Moja je želja čitatelju pružiti nepatvoreno stanje uma u kojem sam se kao putopisac nalazio kada sam pisao te retke, bilo ono prihvatljivo nekim društvenim uzusima ili ne. Zato i ovo psiho- u nazivu bloga, jer sam svjestan da će neke moje reakcije i stavovi ponekada tako zazvučati. Putovanje – u vlastitom aranžmanu, s ruksakom na leđima, u društvu ili samostalno – jest intenzivno iskustvo, koje iz pojedinca izvlači intenzivne oblike ponašanja, i pozitivne i negativne. Netko kaže da je putovanje pravi test za odnos, biti s nekime 24 sata u novoj i nepoznatoj okolini može ljude i dodatno povezati i rastaviti. Ja sam imamo prilike putovati i s drugima i sâm, s nekim su me ljudima putovanja povezala, s nekima rastavila, sve je to dio životnih iskustava. Osobno spadam u one ljude kojima je lokacija primarna i mogu isfiltrirati činjenicu da sam na tom mjestu bio s nekim tko mi nije bio po volji. Netko drugi ne može odvojiti mjesto od društva, pa mu tako loš odnos s nekime pokvari i doživljaj mjesta gdje su bili, čak do te mjere da više nikada ne ode tamo. I to je po mom skromnom mišljenju tužna posljedica međuljudskih odnosa – krivi ljudi na nekom mjestu čine to mjesto nepotrebno, a katkada i nepopravljivo, krivim. Ja srećom ne spadam u takve ljude, dapače, sklon sam davati mjestima (a i ljudima – nekima nasreću, nekima nažalost) više prilika nego što zaslužuju. Za mjesta obično ima više nade nego za ljude.

Zaključio bih ovdje uvodna promišljanja, za početak sam rekao i više nego dovoljno, a u nastavku će kroz putopise biti sasvim dovoljno prilike i za razmišljanja i za interakciju. Nadam se da će budući čitatelji komentirati i razmjenjivati svoje dojmove, te da ćemo se lijepo družiti na ovoj stranici.