UTORAK, 21. KOLOVOZA 2007.

Idućega smo jutra, nakon obilnog doručka kod Orsatovih, odlučili malo još gledati TV do kretanja na kolodvor. Nismo uspjeli naći ništa pametnije od Nove Love, gdje smo za kratko vrijeme iz riječi Daliborka uspjeli izvući čak 30-ak riječi, koje su sve, vrlo vjerojatno, bile pogrešne. Po izlasku iz kuće, utvrdili smo da je auto odšlepan, pa je tako Nikola i službeno lišen vreće za spavanje.
Po dolasku na kolodvor, i podizanju karata, Nikola je htio promijeniti kune u eure, za Crnu Goru, ali sam ga ja od toga odgovorio, rekavši mu da je kupnja strane valute uvijek skuplja izvan matične zemlje (nešto za što ću kasnije utvrditi da nipošto nije pravilo, dapače). No, ionako šalter mjenjačnice nije radio. Njegove bojazni da možda u Crnoj Gori neće htjeti mijenjati kune raspršio sam širokom kretnjom ruke u maniri iskusnoga globtrotera, te uz prezrivo otpuhivanje i komentar “Ma kaj ne bi, pa uvijek mijenjaju lovu od susjednih država.”
Dok smo čekali bus iz zvučnika je treštao “Movin’ on up” od Primal Screama, koji nam je davao i simbolični poticaj da se dižemo iz pepela. Autobus koji je ubrzo stigao bio je visokoklasan, klimatiziran, ali s prilično otresitim vozačem i kondukterom. I tako smo krenuli u Kotor.
Krajolik južno od Dubrovnika prilično je nagrđen požarom, koji se mjestimice (u Platu, npr.) spustio i do samoga mora. I dok smo Mate i ja uživali u pejzažima, poput pogleda s magistrale na Dubrovnik u ponoru, Nikola je flegmatično čitao Jutarnji od prethodne subote, koji je uzeo na put i čitao ga povremeno tijekom čitavoga tjedna.
Granicu smo prešli na Karasovićima/Debelom Brijegu, gdje nas je počela prati kiša. Tako smo čitavu Boku Kotorsku doživjeli u kišnom ugođaju, što je samo pojačalo dramatičnost.
Ubrzo nakon granice ušli smo u Igalo. Igalo je danas sraslo sa susjednim Herceg Novim, a nekoć je bilo poznato po Titovoj vili i ljekovitom blatu u kojem su se namakali reumatičari. Mjesto danas izgleda vrlo otužno, zapušteno, a kiša je samo dodala na dojmu.
Susjedni je Herceg Novi također prilično nelijepo mjesto, stari je grad doduše okružen zidinama, ali izvan toga uzdižu se sumorni neboderi i jednolične obiteljske kuće. Ulaz u Boku nije obećavao. Bili smo dojma da crnogorsko primorje liči na Hrvatsku osamdesetih. Ipak, iz Herceg Novog pogled nam je pukao na jednu zanimljivu i dobro poznatu vizuru, naročito devedesetih:

Naravno, Prevlaka, najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Put nas je dalje vodio preko Zelenike (gdje je bila vojna luka, a nekada je ovdje završavala i uskotračna željeznica koja je vodila od Sarajeva, preko Čapljine i Uskoplja, s odvojkom za Dubrovnik – popularni Ćiro) i Bijele (gdje se nalazi veliki brodoremontni zavod) do Kamenara, gdje obično vozila idu na trajekt, čime se, ploveći preko oko 2 km širokoga tjesnaca Verige, savladava put od nekih 30-ak km uokolo čitave Boke. Mi smo, međutim, išli busom skroz uokolo.

Tjesnac Verige izgleda ovako:

Lijevo su Kamenari, a desno Lepetane, između vozi trajekt, koji se čak i vidi lijevo na drugoj slici. Verige su ime dobile po tome što je za vrijeme turskih napada s mora taj prolaz bio zatvaran lancima kako bi se spriječio pristup u unutarnje zaljeve Boke. Boka se inače sastoji, gledano s otvorenoga mora, od Hercegnovskoga zaljeva, koji prelazi u Tivatski zaljev, a onda se nakon Veriga lijevo odvajaju Morinjski i Risanski, a desno Kotorski zaljev.

Razdvajanje Boke na kraju Veriga:

Pred nama je Perast, lijevo se širi Morinjski zaljev:

Ispred Perasta dva su otoka: prirodni, s čempresima, jest Sveti Đorđe, dok je drugi, umjetni, Gospa od Škrpjela. Prema legendi, tamo se jednoć nalazila hrid na kojoj su dva brata Peraštanina našla sliku Bogorodice. Tijekom idućih 250 godina jednom godišnje pored hridine se bacalo stijenje, a kasnije su se potapali i čamci, te je tako niknuo umjetni otok. Na njemu je crkva, naravno, Gospe od Škrpjela.
Od Morinjskog se zaljeva dublje u kopno odvaja Risanski zaljev, s istoimenim mjestom:

Risan, negdašnji Rhyzon, bio je posljednje uporište ilirske kraljice Teute.

Vozeći se oko Morinjskoga zaljeva prema Risnu ponovno bacam pogled prema otočićima ispred Perasta:

Nedaleko Risna opet gledamo prema Perastu i izlazu iz Veriga:

Izlaz iz Veriga jest desno od ovoga brda u sredini slike.

Napokon smo došli i do Perasta, još jedan pogled na otočiće, iza njih Verige i pogled prema izlazu iz Boke:

Tu mi se počelo drijemati, tako da vožnju oko Kotorskoga zaljeva nisam bilježio, ali, vjerujem da ste dobili uvid. Između Perasta i Kotora još je i mjesto Dobrota. Inače, čitava je Boka poznata kao “Zaljev hrvatskih svetaca” (ili blaženika, što je ispravniji termin). Naime, iz Boke potječu bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska i sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg Novog. Usto, od poznatih ljudi, iz Mula potječe Andrija Maurović, crtač, zatim pomorci Matija Zmajević i Ivan Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet), svećenik don Branko Sbutega, te, iz Herceg Novog, Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus.

Po dolasku u Kotor uputili smo se u stari grad da vidimo te kolosalne zidine. Naime, Kotor je utvrđen, kako svojim prirodnim položajem u podnožju okomite litice, tako i zidinama koje se penju tom liticom počev od obale rječice Škurde. Svojim ugođajem malo podsjeća na smanjenu i dramatičniju verziju Dubrovnika.

Nikola je ovdje još neraspoložen:

… ali sam zato ja dobre volje:

Kotorska luka na jednu stranu…:

… i na drugu:

Dječaci upoznaju Kotor:

Nikola se ovdje raspitao o mogućnostima promjene novca i doznao da se kune u Kotoru mogu mijenjati samo na jednom mjestu. Izraz njegova lica po povratku iz mjenjačnice bio je smrknut. Ispostavilo se da je tečaj nepovoljan, i da bi ga promjena po “nepovoljnom” tečaju u Dubrovniku došla nekih 100 kn jeftinije. S obzirom da sam ga i nehotice zeznuo, oprostio sam mu dug od 100 kn koji mi je još ranije dugovao.
Preko puta mjenjačnice nalazi se javni toranj sa satom:

Ako pažljivo pogledate, na brdima iznad grada vidjet ćete utvrde.

Trgić pored tornja:

Uslijedila je mala šetnja gradom, a više potraga za mjestom gdje možemo nešto pojesti i popiti Nikšićko pivo. Ovdje je Mate otkrio čari autoknipsa, tako da smo se ubuduće često morali smješkati u pravcu raznih zidova, klupa i ostalih mjesta gdje bi on ostavio fotić da okine. Jedanput je, baš u Kotoru, objesio aparat na granu nekoga stabla u parku.

Evo malo zapisa s te šetnje. Umjetnički autoknips – kamen se nije dao van iz kadra:

(Nikola je netom promijenio novce – zato takva faca)

Natpis na pravoslavnoj crkvi:

Mletački prozori:

Nakon ručka (pizza i Nikšićko), prošetali smo se još malo gradom, došavši tako i do katedrale Sv. Tripuna:

Opet, utvrde u pozadini.
U katedralu nismo ulazili, jer se upad naplaćuje 1€, a mi smo zaključili da se unutra sigurno nema što vidjeti. Kako mi je kasnije rekla prijateljica, koja je sa zborom pjevala u toj crkvi, navodno je iznutra sva u nekoj blago ružičastoj nijansi, od vitraja, i da je doista čudesan osjećaj to vidjeti…

Pa dobro, ići ćemo još koji put u Kotor…

Zidine:

Slikano s grane (aparat se ljuljao, zato bježimo iz kadra):

Nakon još malo šetnje, uputili smo se prema kolodvoru. Usput smo zastali u marketu i kupili piće, a ja sam opazio dosada najefektniji natpis na kutiji za cigarete: “Pušenje uzrokuje sporu i bolnu smrt.”

Autobus za Budvu već je bio tamo i, suprotno činjenici da smo u Crnoj Gori, krenuo čak i minutu PRIJE voznog reda. U ugodno klimatiziranom busu vožnja do Budve trajala je nekih 40-ak minuta i to zahvaljujući tunelu kojim je izbjegnut nastavak puta drugom obalom Boke.
Budva je najmanje mjesto u kojem su ikada svirali The Rolling Stones. Usto je i središte crnogorske rivijere, te je kao takva vrlo dobro uređena. Zanimljivost koja se odmah primijeti jest da je drugi jezik na natpisima (a ponegdje i prvi) – ruski. Očito, ruski turisti sve više dolaze u bratsku pravoslavnu zemlju.

Vizura Budve:

Naravno da nas je autobus iskrcao na krivom mjestu, tako da smo se prvo dali u potragu za kolodvorom, kako bismo doznali kada nam ide bus za dalje. Nakon malo vrzmanja gore-dolje po ulici priupitali smo policajca. On nam je objasnio da se moramo vratiti do prvoga križanja i skrenuti desno, istovremeno gorljivo rukom pokazujući ulijevo. Dilemu kamo zapravo trebamo skrenuti razriješio je autobus koji je u trenutku našega dolaska na križanje skrenuo prema kolodvoru. Uglavnom, policajčeva je ruka bila vjerodostojnija od njegovih riječi.
Na kolodvoru je ispalo da buseva za Ulcinj više nema, pa smo odlučili krenuti za Bar. Onda smo se otputili u obilazak Budve. Mate i Nikola poželjeli su se okupati na poznatoj budvanskoj pješčanoj plaži, dok sam ja, umoran, prilegnuo pod drvo. Ova dvojica su se ubrzo vratili, s objašnjenjem da je plaža zapravo hrpa mulja, i da je osjećaj kupanja odvratan.

Otok Sv. Nikola ispred Budve, s odrezanim južnim krajem, što ukazuje na snažne udare juga:

Odlučili smo se stoga obići stari grad Budvu. Smješten je na poluotoku, i podsjeća na istarske gradiće. Prilično je oštećen u potresu 1979., te je nakon toga temeljito obnovljen.

Stari grad:

Plaža i zaljev:

Neki krelci u daljini:

Po povratku na kolodvor kupili smo karte i čekali naš bus za Bar. U međuvremenu se dotični i pojavio, ali je na njemu pisalo da produžuje za Ulcinj. Dogovorili smo se da uz nadoplatu možemo produžiti do Ulcinja, iako imamo samo karte za Bar. Autobus je opet krenuo prije vremena, na taj način smo skoro ostali bez Mate, jer je isti zaglavio u WC-u.

Cesta se nakon Budve uzdiže, jer je obala dosta strma. Južno od Budve nalazi se negdašnje ribarsko selo, a danas ekskluzivno hotelsko naselje (da ne kažem “resort”) Sveti Stefan. Karakterističan tombolo gledali smo samo iz zraka, s ceste, iz busa. Poduzetni Crnogorci ulaz naplaćuju 5€.
Sljedeće mjesto u kojem je bus stao, skrenuvši s magistrale, bio je Petrovac na moru. Kako je cesta zavojita, a čak su se dva autobusa spuštala u mjesto, nakon jednoga zavoja umalo smo doživjeli prizor sličan onomu od prethodnoga dana. Naime, vozač prvoga autobusa prošao je prilično oštar zavoj i zakočio, a naš se vozač skoro zabio u njega. Nakon povratka na magistralu, cijelo smo vrijeme vozili iza toga busa, sve dok on nije skrenuo na neku usputnu stanicu. Vozač našega autobusa tada je zaustavio naš bus paralelno s njim, izašao, te uz uzvike “Jesi li ti normalan?” pokušao očito izboriti neku zadovoljštinu za pretrpljene duševne boli iz Petrovca. Ostatak prepirke nismo čuli, jer se vodila podalje, ali fizičkoga obračuna, na sreću, nije bilo.
Preko Sutomora stigli smo i u Bar. Najveća crnogorska luka nije ostavljala neki prizor u noći koja se već bila spustila. Na autobusnom kolodvoru u Baru promijenila se cijela ekipa (vozač i kondukter), tako da nas nitko ništa nije pitao, a mi smo se od Bara do Ulcinja vozili besplatno. Na izlasku iz Bara nismo propustili baciti pogled s nadvožnjaka na završetak legendarne pruge Beograd-Bar, koja je “izgrađena oduzimanjem novca Hrvatskoj”.
Stari Bar, u brdima iza novoga grada, u noći nismo vidjeli. I tako smo stigli u Ulcinj. Ulcinj je grad na samom jugu Crne Gore, a naš je prvi dojam kada smo sišli s autobusa bio i da je na kraju svijeta. Iako navodno na moru, mi mora nismo vidjeli. Vidjeli smo, međutim, da je prvi jezik natpisa ovdje albanski. Ulcinj je inače grad s većinskim albanskim stanovništvom, a Crnoj je Gori pripao tek 1913., nakon Balkanskih ratova.
Uputili smo se u smjeru u kojem smo vjerovali da je centar (točnije, u kojem sam ja vjerovao da je centar, Mate je tvrdio da je u drugom pravcu). Skupina britanskih turista koja je izašla iz našeg autobusa također je išla u “mojem” smjeru. Tako smo i došli do grada. Kako je već bilo prilično kasno, postavilo se pitanje gdje ćemo spavati. Jedna je solucija bila Vela Plaža, 14 kilometarska pješčana plaža koja se proteže južno od Ulcinja sve do ušća Bojane i granice s Albanijom. I tako smo krenuli u tom pravcu…
Ubrzo smo prošli pokraj vozača minibusa i taksista koji su nam nudili vožnju do Vele Plaže, ali smo mi nastavili pješke, te se ubrzo našli u tipičnoj albanskoj mahali, koja je ličila otprilike na onaj dio Podsuseda koji se nalazi uz staru Samoborsku cestu. Mate i Nikola su se, svladani glađu, odlučili sjesti u jednu lokalnu ćevabdžinicu. Kako ja nisam bio gladan, posvetio sam se čitanju vodiča.
Ubrzo smo postali glavna atrakcija u ćevabdžinici. Ekipa s okolnih stolova bez pardona je piljila u nas, a najupornija su bila, naravno, djeca. S vremenom smo doznali i zašto. Naime, za čitavo vrijeme našega druženja s albanskim narodom, nismo vidjeli niti jednoga muškarca s dugom kosom. A ovdje su za istim stolom sjedila čak dvojica.
Ispostavilo se da do Vele Plaže ima 5 km, a to bi značilo oko sat hoda. Usto, ne zaboravimo, Nikola nije imao vreću, dakle, spavao bi na pijesku. Dodajmo tu još i opasnost od privođenja zbog ilegalnog kampiranja, i krenuli smo natrag prema gradu. Odlučili smo pronaći adresu agencije koja se spominjala u vodiču. Prvo sam ja upitao nekoga mladića na čistom srpskohrvatskom, no njegov je odgovor bilo samo slijeganje ramenima i pokret preko ustiju u značenju “My lips are sealed.” Kasnije smo ga čuli da priča albanski. Naime, u Ulcinju ima puno Kosovara, a znamo da Kosovari ne žele imati posla sa Srbima. O tome da bi on uvidio da mi nismo Srbi nije bilo govora.
Sljedeći gospodin kojemu smo se obratili bio je Crnogorac. Kada je doznao da smo iz Zagreba uputio nas je do agencije koja se, kako se ispostavilo, nalazila preko puta kolodvora. Ista agencija organizirala je i smještaj i minibus od Ulcinja do Skadra. I vlasnik agencije je bio oduševljen kada je čuo da smo iz Zagreba. Služio je naime vojsku u Karlovcu.
Minibus do Skadra koštao je 7€, a on nam je za spavanje nudio 15€. Nikoli se to činilo previše, s obzirom na njegovu financijsku stisku. Onda nas je tip pitao za koliko bismo mi, pa smo rekli 10€, na što se on samo nasmijao i rekao da je to premalo za jednu noć, jer onda treba prati posteljinu, itd. Na kraju smo se dogovorili da minibus i spavanje budu 20€, dakle soba nas je izašla 13€.
Rasprave je bilo i o tome hoćemo li na minibus u pola 7 ujutro (Mate: “Ali onda nećemo ništa vidjeti od Ulcinja!”) ili u 2 popodne (Krešo: “Dok dođemo u Skadar bit će već skoro 4, i onda smo potrošili jedan cijeli dan na samo 40 km, a osim toga, kaj imaš gledati 7 sati u Ulcinju?”). Na kraju je ipak odlučeno da idemo ujutro, a da Ulcinj pogledamo još te večeri.
Smjestili smo se u sobu, čistu, s kupaonom, ali definitivno vrijednu manje od 13€. Što se može.
Večernja šetnja Ulcinjem pokazala je da je to simpatičan gradić, nekoć zloglasno središte trgovine robljem s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a danas, barem u ljetnim danima, zanimljiv spoj Ibize, turskih ljetovališta i najvećih albanskih zabiti. Na obalnoj promenadi iz svakoga birca treštale su turske i albanske cajke, na obali ispod zidina staroga grada održavao se rave-party, a ulice su bile krcate mlađarijom. Naravno, govorio se prvenstveno jedan jezik – albanski. Registracije su bile uglavnome kosovske.

Popeli smo se na stari grad, koji je smješten na visokom poluotoku, s kojega se zidine spuštaju skroz do obale. Danju vjerojatno izgleda impresivnije, ali i noću je vidik odozgo bio spektakularan. Ulice staroga grada su uske i zavojite, no, nažalost, dosta je zapušten.

Pogled na stari grad Ulcinj:

Odmor na zidinama:

I tako smo u nekih dva sata večernje šetnje riješili i Ulcinj, te se otputili prema našoj sobi, u kojoj ću se ja, nakon tuširanja, skoro ubiti, poskliznuvši se na mokri pod i izbjegnuvši udarce glavom u WC-školjku, lavabo i štok. Ove dvije crkotine su već lagano tonule u san, a Mate je samo promrsio “Kakva je to buka?”, dok sam se ja dizao s poda razderanoga nožnoga palca.
Ipak, čekala nas je posljednja noć prije prelaska granice…