Povratak

SUBOTA, 25. KOLOVOZA 2007.

Prvo bih htio napomenuti da smo prethodne večeri bili upozoreni da ne otvaramo balkonska vrata, zbog komaraca. Međutim, ja sam morao napuniti mobitel, a od svih utičnica u sobi, jedino je ona u koju je bio uključen klima-uređaj odgovarala profilu moga punjača (ostale su bile one talijanske, s trima rupicama i šire od punjača), tako da sam ištekao klimu i punio si mobitel. Onda je ovoj dvojici bilo vruće, pa su otvorili vrata i komarci su, jasno, navalili. Prije spavanja sam se dosjetio jadu, ugasio svjetlo u sobi, a ostavio ono u kupaoni i pritvorio vrata. Nakon nekih 5 minuta sam zatvorio vrata kupaone i doista, pokazalo se, svi su komarci zbrisali unutra.
Negdje pred jutro sam, međutim, morao ići na WC, a to je značilo ulazak u grotlo. Negdje u tih minutu, minutu i pol koliko sam bio unutra krvopije su me pošteno izbole. Po povratku u krevet sam vidio da imamo još pola sata do buđenja…
Nakon buđenja uslikao sam okoliš hotela s balkona:

(pogled u smjeru glavne ulice)

(pogled prema sjeveru)

Lagano smo se pakirali, a ja sam za doručak odlučio popiti onu karipsku pivu, da vidim kakvo je to smeće. Začudno, uopće nije bila toliko loša.

Izgled naše sobe:

Primjetite šlape ispod kreveta. U svim hotelima gdje smo spavali, kolikogod bili loši (zapravo, spavali smo u samo trima hotelima), uvijek smo dobili šlape.

I tako smo krenuli prema autobusnom kolodvoru glavnom ulicom. Bilo je prošlo pola 8 i u jednom smo času na glavnoj ulici ugledali poznati prizor: naš furgon od jučer kretao je opet na svoj 5,5-satni put do Sarande. I vozač je nas skužio i veselo nam potrubio.
Odmah smo našli bus za Tiranu, smjestili se, i u 8 sati napustili Vloru. Cesta nas je vodila preko Fiera (koji nije nimalo spektakularan grad), potom uz gradilište autoceste južno od Lushnje, a onda sam zaspao i probudio se na rubu Drača, gdje je “prolazni kolodvor” za buseve koji ne ulaze u grad. Zapravo se radi o kružnom toku gdje autobus stane na onoliko vremena koliko mu treba da iskrca putnike.
Do Tirane smo išli nekom pokrajnjom, starom cestom (postoji inače i autoput). Sve skupa, trebalo nam je oko 3 sata do Tirane, a onda nas je vozač ostavio na jednom od tiranskih punktova za iskrcavanje. Trebalo se snaći, trebalo je locirati i mjesto odakle polaze busevi za Skadar, jer smo bili u vremenskoj stisci.

Vođa sigurno kroči, u ruci mu vreća…:

Ulice Tirane i šarene zgrade:

“E, kužiš, sada moramo tu skrenuti lijevo, ako se ne varam…”:

“…to znači tam”:

Ponovno je moj nos dobro identificirao smjer kojim moramo ići, našli smo kružni bulevar:

Promet:

Svaka veza imena benzinske kompanije i modelâ na slici je slučajna:

Kružnim smo bulevarom za oko kilometar i pol došli do Trga Zogu i Zi (Crna ptica), odakle kreću busevi i furgoni za Skadar. Za Skadar su kretala dva, jedan od njih je bio posve nov i prilično luksuzan, a i skorije je kretao. Na brzinu je Mate kupio vodu i bureke i krenuli smo. Za razliku od busa, ovaj nije išao cestom kroz slamove, nego pored tiranskog aerodroma Rinas. Aerodrom izgleda kao neki lokalni aerodrom u Hrvatskoj. Onaj brački nisam vidio, ali pretpostavljam da je te veličine. Malo oveća ledina s pistom. Avioni – samo propelerci. Jedini međunarodni aerodrom u Albaniji.
Put do Skadra bio nam je već poznat, tako da smo se uglavnom odmarali. Kad bismo vidjeli neko ulijetanje u škare tješili smo se “Još samo malo ovakvih šokova.” Jedanput smo i mi završili u škarama, kada je auto koji smo pretjecali naglo opalio po gasu. Vozač ga je ipak uspio prestići, a kako smo nas trojica sjedili na stražnjem sjedalu, Mate je bez pardona vozaču auta pokazao srednji prst, na što mu je ovaj razdragano mahnuo.

U furgonu:

Kontrasti albanskog prometa:

I ulazimo opet u Skadar. Evo slike onog drvenog mosta na Bojani (u pozadini se vidi Skadarsko jezero):

Vozač nas je iskrcao na istom mjestu kao i Vehabija i pitao nas kamo idemo dalje. Mi smo rekli za Ulcinj, a onda nam je objasnio da moramo čekati jednog tipa s velikom bradom. Kao da to nismo i sami znali…

Opet onaj isti kružni tok:

Turist:

“Da ga razbijemo?”

Pogledali smo prvo postoji li još neki furgon za Ulcinj, ali ga nije bilo. Stoga smo odlučili potražiti nešto za pojesti. Preko puta mjesta gdje smo stajali nalazio se restoran i pizzerija:

Međutim, kad smo se sjeli, rekli su nam da kuhara nema i da možemo samo popiti nešto. OK, daj što daš.
Onda smo se Mate i ja zapričali o tome je li fonem hiperonim grafema ili posve neovisan pojam, pa smo opet imali galamu. U jednom trenutku sam otišao provjeriti je li Vehabija možda stigao i opazio da vani stoji furgon, ne Vehabijin, ali s natpisom za Ulcinj. Brzo smo pokupili stvari i krenuli prema furgonu, ali ispostavilo se da je već pun i da smo zakasnili. Da nismo trkeljali o fonemima, možda bismo stigli na vrijeme. Ništa, imali smo još oko dva sata do Vehabije. Dečki su me poslali da odem pronaći nekakvu hranu i piće. Pronašao sam jedno mjesto gdje se prodavao kebab, pa sam ih razveselio time. Putem do tamo i natrag napravio sam par slika Skadra u subotnje popodne. Glavna ulica:

Tipična arhitektura:

Smeće po ulicama:

Inače, putem sam prošao i pored kontejnera punoga plišanih životinja, koji su neki klinci praznili uvukavši se unutra i bacajući plišance van.

I opet kružni tok:

Iza se vidi zgrada u kojoj je, mislim, kazalište. U lijevom dnu slike se nalazi autobusni kolodvor. Glavna ulica izlazi desno s ovoga kružnog toka.
Glina je inače jedna od marki albanske vode.

I tako smo sjedili ispred valjda jedinog hotela u Skadru i žvakali svoje kebabe, kada smo primijetili poznati furgon, a ubrzo i poznato lice. Vehabija nas je pozdravio, a potom se udaljio u smjeru džamije. Kasnije smo čuli mujezinov poziv na namaz, prvi put u 4 dana da smo čuli ikakvu reprezentaciju vjerskog života. Malo kasnije u daljini smo čuli i crkvena zvona.
Albanija se inače 1967. proglasila službeno prvom ateističkom državom u svijetu, a taj sekularizam osjeća se i danas, jer službene statistike o vjeroispovijesti ne postoje. Nagađa se da su oko 70% muslimani, 20% katolici i 10% pravoslavci.

Dok smo čekali Vehabiju prišao nam je jedan taksist, nudeći nam prijevoz do Ulcinja. Mi smo mu objasnili da imamo furgon, ali je on uporno ponavljao “Nema furgona, za danas je sve otišlo.” Šutke sam mu pokazao prema Vehabijinu furgonu, ali nije se dao smesti.
Zatim je naišlo dvoje stranaca, dečko i cura, od kojih se ona uputila u hotel, a dečko počeo razgovarati s nama. Pitao nas je odsjedamo li u hotelu, a mi smo mu rekli da ne, da nam je dosta Albanije. Onda nas je pitao odakle smo. “Iz Hrvatske.” “A, Hrvatska? Prošao sam sada onuda pješke.” “Pješke? A odakle si inače? ” “Iz Švicarske.” “A odakle si krenuo pješačiti?” “Iz Švicarske.” “Pa kada si krenuo?” “12. svibnja.” “A dokle planiraš pješačiti?” “Do Mongolije.” “Do Mongolije? I koliko će ti trebati?” “Pa, računam oko tri godine. Onda ću se vratiti Transsibirskom željeznicom.”
U međuvremenu se i cura vratila, pa se Mate zapričao s njima, dok smo se Nikola i ja bavili svojim mislima. Uglavnom, ispalo je da su cura i dečko, on je osteopat, a ona medicinska sestra, dali su otkaz na poslu, prodali kuću i krenuli na put. Nemaju baš puno novca, planiraju i raditi usput, imaju i blog gdje opisuju svoje putovanje. Idući plan im je kupiti magarca, tako da mogu natovariti stvari (koje sada voze na nekakvim improviziranim laganim tačkama) na njega. Mate im je rekao da je Albanija definitivno najbolja zemlja za kupiti magarca, jer ih ima u izobilju, jedino je problem kako će ih pustiti s njim preko granice. Mate ih je pitao i zašto ne idu biciklima, ali je dobio odgovor “Pa to je prebrzo, ne stigne se ništa vidjeti.”

Ovjekovječili smo ih:

Zatim se vratio Vehabija, i valjalo nam je krenuti. Pozdravili smo se s njima, a Vehabija nam je rekao da je do Ulcinja vožnja 5€. Jeftinije nego u suprotnom smjeru. Furgon je bio pun i tako smo u pola 6 krenuli natrag u Crnu Goru.

Iznad Skadra uzdiže se tvrđava Rozafa. Prema legendi, dobila je ime po ženi toga imena, koju su uzidali u nju (njihova verzija Veronike Desinićke). Rečena Rozafa je tražila da se u zidu ostave dvije rupe, tako da može dojiti djecu. I dandanas žene dolaze umivati grudi u vodi iz tamošnjega izvora, jer vjeruju da je zdrava i da koristi mlijeku.

Tvrđava Rozafa:

Prelazimo drveni jednosmjerni most preko Bojane:

Pogled na Rozafu s druge strane Bojane, u prvom planu čerga:

Na cesti prema granici sreli smo još malo tradicionalnih prometala:

I evo nas – granica! Neobično velika gužva, ipak je subota popodne i vjerojatno mlađarija ide u Ulcinj na večernji izlazak. Čekali smo dobrih 15 minuta, a uokolo je bilo nekoliko bunkera koje sam uspio poslikati, iako je to granično područje, pa me bilo strah da me netko ne zaustavi i natjera me na formatiranje kartice:

Posljednji pogled na Albaniju:

Ilegalni useljenik:

Vehabijin minibus:

Tako smo ostavili Albaniju za sobom i lagano se spuštali već poznatom cestom prema Ulcinju. Ipak, stvari nisu baš glatko išle. Na jednom zavoju Vehabija je stao i popričao s vozačem Mercedesa skadarske registracije, koji je u kvaru stajao pored ceste. Potom se okrenuo, uzeo sajlu i počeo šlepati Skadarliju natrag prema granici:

Tako smo se neka tri kilometra pitali dokle ga zapravo misli šlepati, ne valjda do granice, ili, još gore, do Skadra. Međutim, došli smo do neke pokrajnje cestice, prema nekom zaseoku, i tamo ga je otkvačio. Taman dok su manevrirali, naišao je neki auto koji je trebao skrenuti na tu cesticu (Murphyev zakon). Vehabija je nešto objasnio vozaču tog auta (naravno, na albanskom), ovaj je otvorio prednju haubu, pa smo ih ostavili. Izgleda da je frajeru riknuo akumulator…

Stigli smo ipak do Ulcinja, Vehabija nas je ostavio u centru, a mi smo se odmah otputili prema kolodvoru. Dogovor je bio – čak i da ne stignemo do Hrvatske (a prema Lonely Planetovu vodiču nije više trebalo biti buseva te večeri), spavat ćemo bilo gdje, samo ne opet u Ulcinju. Makar da dođemo do Budve.

Predvečerje u Ulcinju:

Na kolodvoru su nam, međutim, rekli da ima Centrobusov bus za Sarajevo, koji ide preko Hrvatske. Puna šaka brade. Recite, ide li preko Ploča? Ne znam, to ćete morati pitati na susjednom šalteru, ovo su informacije (!). Na susjednom šalteru žena je Albanka i malo polakše shvaća. Nikola me pita koliko ta karta košta. Odakle da ja to znam? Ako ti je skupa, onda nećeš ići?
Na kraju doznajemo da ne ide u Ploče. OK, ide li u Metković. Opet gleda. Vidite, ne znam, meni ne piše. Odgovara li vam Čapljina? Pa, Čapljina je iza Metkovića, zašto platiti više? Što imate prije Čapljine? Piše mi Neum. Dobro, dajte do Neuma, ako ide dalje do Metkovića, zamolit ćemo vozača da nadoplatimo.
Ah da, zašto su nam trebale Ploče/Metković? Matin stric nas je obećao tamo čekati, pa bismo prespavali u Prapatnicama.
Izađemo mi do busa, objasnimo vozaču situaciju i pitamo ga možemo li do Metkovića? Ne možete, imate kartu do Neuma. Ali žena nam nije mogla prodati, jer ne zna. Ne zanima me, imate kartu do Neuma i morate sići u Neumu.
Otkada se u Bosni drže zakona…

Naposljetku bus, normalan, udoban, klimatiziran. Još smo se nekako razgovarali sve do Budve, a onda me svladao umor, tako da sam prespavao Tivat (ovoga puta smo išli onuda) i probudio se tek u Lepetanima, prilikom ukrcaja na trajekt. Izašli smo na palubu i gledali vožnju (koja traje možda malo više od 5 minuta), potom se vratili u bus i opet zakunjali.
Probudila nas je granična kontrola. Uredno su štambiljali sve pasoše, a onda su došli do nas trojice, kao i uvijek, na zadnjim sjedalima.
“Momci, vi idete u Neum?” “Da.” “A hrvatski ste državljani?” “Da.” “Odakle putujete?” “Iz Albanije.” “Ništa, momci, morat ćete van.”
Izađemo mi, a tamo stoje još trojica Turaka, također s kartom za Neum. Carinici ne znaju turski, Turci ne znaju nijedan drugi jezik. Mate zna turski, pa počinje prevoditi. Za to vrijeme Nikola i ja idemo u carinarnicu, s torbama. Otvaramo stvari, vadimo van. A zašto ste bili u Albaniji? Turistički. A gdje ste bili? Jeste li bili u Sarandi? Između ostaloga i tamo. Otvorite pokrajnje džepove. Papirnate maramice. Otvorite ovu torbicu. Toaletni pribor. Izvadite malo stvari iz ruksaka. Pive za Marka. “Ovo nosim prijatelju u Split, je li to problem?” “Nije, pive nisu problem, glavno da nema droge.” Kasnije se ispričavaju, ali vele da smo automatski sumnjivi, em idemo u Neum, em idemo iz Albanije, a Mate još zna i turski. Totalni profil švercera. Puštaju nas. Turke ne, ispalo je da Turci ne znaju nikako objasniti po što zapravo idu, muljaju, imaju karte za Neum, a vele da idu u Mostar. Zadržat će ih na granici i vratiti u Crnu Goru.

Napokon Hrvatska. Jest da je dubrovačko područje, ali ipak… Mjesečina sjaji nad Lokrumom i stvara sjajnu cestu na vodi, a pod nama sjaji osvjetljeni Grad. Krasan prizor, ali pretaman da bismo ga slikali. Prolazimo pokraj Orsatove kuće, svjetlo gori. Šaljem mu poruku, gad ni ne odgovara. Opet prelazimo most, opet gledamo u istom pravcu kao i prošli put. Lozica. Gnj. Razbudili smo se, pričamo. Ekipa u busu se žali da ne mogu spavati od nas. Odite vrit.
Opet granica, Neum. Iskrcavaju nas u centru, Matin stric je već tu. Trpamo se u auto, nova granica, četvrta u istom danu. Vozimo se pored Opuzena, Ploča, a onda cestom za Vrgorac. Stižemo oko 2 u noći u Prapatnice, strina je još budna, čeka nas s večerom. Opet smo skoro zaspali u autu, razbuđujemo se, hrana, tuš i napokon san…

Pobijedili smo Albaniju. 4 dana, natrpana događajima, tako da je izgledalo kao 4 tjedna. Obiđena skoro cijela država, izuzev brdskih područja. Sve što smo si zamislili, vidjeli smo. A kako je izgledalo prvi dan… Tonem u san, bit će još vremena za sređivanje dojmova…