NEDJELJA, 26. KOLOVOZA 2007.
Došao je tako i zadnji dan toga puta. Probudio sam se oko 9, pola 10, ali sam se onda još malo gnijezdio po krevetu, uživajući u činjenici da ne moram odmah krenuti, loviti bus, itd. Kako se ispostavilo, da nije bilo toga odugovlačenja, Nikola i ja bismo stigli na jedini jutarnji nedjeljni bus iz Vrgorca za Split. Ovako smo se spustili u dnevnu sobu, doručkovali (Mate je već bio budan), pogledali Matine slike na kompjutoru, a onda nas je Matin stric odlučio odbaciti do Makarske, pa da tamo ulovimo bus za dalje. Mate se pridružio, pristojno smo se zahvalili na ponudi da ostanemo na ručku, jer smo bili u stisci, pa smo tako svi krenuli cestom preko Biokova do Makarske. Putem smo zastali na jednom vidikovcu iznad Makarske rivijere:
Mjesto koje se nalazi ispod su Drašnice.
Pogled prema Hvaru:
Na kraju smo se razišli na autobusnom kolodvoru u Makarskoj. Nikola je zaključio da busom koji sam ja odabrao neće stići u Split da uhvati nagibni u 3 (i bio je u krivu, jer gužve kroz Omiš i Poljica nije bilo, tako da smo stigli u Split u 14,56), pa se odlučio skoknuti okupati se u Živogošće, i onda uhvatiti noćni vlak za Zagreb (naime, za HŽ ima popust, zato uvijek ide vlakom). Kako se kasnije ispostavilo, još je sreo neke poznate u Živogošću, zapričao se s njima, uhvatio zadnji bus, koji je zapeo u gužvi u Omišu, stigao u Split još dok je vlak bio na kolodvoru, iskrcao se i vidio da mu vlak odlazi. Upitao je cijenu za bus, rekli su mu 180 kuna koje on nije imao, kartice nisu primali, i tako je morao provesti noć u Splitu čekajući prvi jutarnji vlak za Zagreb.
Ja sam se pak otputio busom do Splita, gdje sam imao dogovor s Markom oko isporuke piva. Putem sam slikao jedan od meni najapsurdnijih jadranskih prizora:
Ostaci tvornice Dalmacija u Dugom Ratu. Znam da tvornica ne radi i da je more vjerojatno čisto, ali mi je ipak malo morbidno kupati se u ovakvom apokaliptičnom pejzažu.
Došao sam u Split, našao se s Markom, sjeli smo na kavu, obavili razmjenu: ja njemu pive, on meni soparnikoidnu pitu svoje majke, popričali o Albaniji, o pivama i sličnom, i u pola šest otiđoh na bus za Šibenik.
Stigoh u Šibenik u 7, ukrcah se na brod za Zlarin i napokon odahnuh mirno zaspavši te večeri na meni najdražem mjestu. 
Za kraj, eto dvije slike zalaska sunca iznad Jadrije:
Psihoputologija 