Dugo sam razmišljao kako nasloviti ovo putovanje. Ono lani je na kraju bilo nazvano “Tri orlića u Zemlji orlova”, ali ove se godine promijenio i sastav i itinerer. Prva ideja je bila “Lej-lev-lek tura”, ali to bi bilo nepravedno prema Srbiji i Makedoniji. Onda je bila u điru ideja “Turneja po zemljama postpozitivnog člana”, ali i to isključuje Srbiju. Na kraju mi je negdje u Bukureštu, mislim, sinulo da je “Ajde, bre” doista univerzalna sintagma u svih pet zemalja kojima smo prošli (OK, Rumunji kažu “hai”, ali svejedno), i da je to još najprikladniji naziv.
Putovanje je trajalo petnaest dana, obišli smo sveukupno pet zemalja (šest, ako računamo i prolaz kroz Crnu Goru na povratku – zapravo i sedam, jer smo prošli i kroz Neum), vidjeli masu toga, ispucali i hrpu slika (ja osobno oko 550, Vesna oko tri gigabajta).
Ideja za put pojavila se 2007., nakon uspješnog pokoravanja Albanije. Meni se negdje u mozgu počela gnijezditi ideja o posjećivanju Makedonije preko Albanije. Onda mi je Nikola negdje u zimi spomenuo postojanje nečega što se zove Balkan Flexipass – željezničke karte koja traje mjesec dana, a unutar tih mjesec dana može se putovati određen broj dana (dakle, nije kao Interrail, kojim možete putovati tijekom cijeloga roka važenja karte) – ovisno koliko dana se odabere, tolika je cijena karte. Uglavnom, Nikolina prvotna ideja je bila Beograd-Bukurešt, pa onda možda natrag, i prugom do Bara, pa onda u Albaniju. Onda sam mu ja predložio varijantu preko Bugarske, i on je to bez previše krzmanja prihvatio. Okupljanje sastava bilo je teže. Opet smo to razglasili na više strana, ali je većina ljudi na kraju završila na “Pa, zanimljiva je to tura, ali…”. Čim počnu s “ali”, odmah znate kamo to vodi. Usto je još Mate dobio stipendiju za Japan, i definitivno ispao iz postave. Nikola i ja smo tako bili sigurni, a još su dvije osobe do zadnjeg časa bile u igri. Jedna od njih je Vesna, moja frendica, koju sam upoznao dvije i pol godine ranije, a naše poznanstvo i druženje zapravo je posljedicom nekoliko neobičnih slučajnosti, koje su se pretvorile u redovno dopisivanje mejlom o poteškoćama na poslu i životu općenito. Vesna je završila biologiju i kemiju na PMF-u, inače je iz Varaždina, te ondje radi u jednoj firmi za izradu ekoloških studija. Vesna je prvi puta s Nikolom i mnome u zimi 2008. putovala u Sarajevo, i dobro se uklopila, većinom zato što je taj izlet bio spontan, i zato što ni Nikoli ni meni to nije bio prvi put u Sarajevu, pa smo bili prilično ležerni. Ova se stavka trenutno čini posve deplasiranom, no, kasnije ćete vidjeti zbog čega ju spominjem. Uglavnom, Vesna se isto kolebala zbog novca i konstantnog minusa na računu, ali je negdje oko Prvog maja prelomila odluku i rekla da ide s nama, pa kud puklo. Posljednjih tjedana prije puta stalno je odbrojavala dane u mejlovima i SMS-ovima.
Druga osoba bio je Hrvoje, Nikolin frend iz srednje, koji je već tri puta išao s nama u Istru, na tradicionalnu turu početkom travnja. Hrvoje je inače student ekologije i ujedno anarhosindikalist. Poprilično zanimljiva kombinacija i zanimljiv sugovornik. Ujedno je i vegetarijanac, što je značilo da bi se u tradicionalno mesožderskim balkanskim zemljama mogao suočiti s nezgodnim poteškoćama. No, Hrvoje je petljao, te ispiti, te lova, da bi na kraju dva dana prije polaska rekao da mu putovnica nije gotova, i da ne može ići. Tako je knjiga spala na tri slova. Dva muškarca i dama. Na kraju putovanja bi se moglo reći više nešto poput “dva tutleka i rospija”, ali dobro. 
Itinerer smo Nikola i ja počeli slagati početkom lipnja, kada sam bio kod njega u Ivaniću. Bacili smo na papir neke ideje što sve treba vidjeti, pogledali vlakove, buseve i slično. Nekoliko dana kasnije, ja sam formirao prvu verziju itinerera, poslao ju Nikoli, s predviđenim popisom troškova. On je imao u rezervi i šparniju verziju (uglavnom da putujemo noću i spavamo u vlakovima – čime bismo zaštedjeli novce za smještaj, ali bismo isto tako bili mrtvi umorni, tako da smo od toga odustali). Prema mom predviđanju, troškovi su bili između 250 i 350€. Na kraju se to popelo na oko 400€, nažalost, iako je to još uvijek vrlo jeftino, s obzirom da se tu radi o dva tjedna intenzivnog putovanja, pri čemu nismo šparali ni na hrani, a ni na spavanju (odsjedali smo i u hotelima, i to poprilično luksuznima). Usporedbe radi, samo za vikend u Beču prije toga potrošio sam 300€. Kad smo usuglasili itinerer (na kraju je iz njega ispao Niš, jer nam se nikako nisu uklapali vozni redovi), poslao sam jednu verziju i Vesni, koja je malo kmečala zbog novaca, jer je u minusu, plus što otplaćuje auto i još joj se prijateljica udala prije ljeta, pa je trebalo kupiti poklon i odjeću za vjenčanje, ali je u međuvremenu dobila i povišicu tako da joj se to na neki način kompenziralo. Ona se složila s programom, iako joj se činilo da je tempo malo prebrz (bilo je predviđeno da niti u jednom gradu, izuzev Vlore, ne spavamo dvije noći zaredom – ali u svakom je gradu bilo predviđeno dovoljno vremena za razgledavanje). Istina, tempo je bio udarni, pogotovo za nju kojoj je to bio sav godišnji (paradoksalno, na kraju je njoj bilo napornije stati nakon tog putovanja nego nama – ja sam jedva dočekao da se odmorim na Zlarinu pet dana), ali ona je i inače poprilično fizički aktivna, bavi se alpinizmom, planinari, itd. Osim toga, glavni argument koji sam iznio bio je – ne ideš svaki vikend u Bugarsku, dakle, kad si tamo, bolje je vidjeti čim više. Ako ti se bude sviđalo, onda dođeš drugi puta na dulje. Ovo je “skenerski” izlet.
Dogovor je bio da krenemo 9. kolovoza. Vesna je dobila dva tjedna godišnjeg, Nikola se 8. vratio s mora, ja sam se vratio 7. iz Zlarina. Prva postaja bio je Beograd, jer smo tamo morali kupiti Balkan Flexipass…
Psihoputologija 