SUBOTA, 9. KOLOVOZA 2008.

Prije svega, ovdje uvodim jedan novi koncept. Naime, s obzirom da sam negdje oko Božića u T-Comovoj akciji dobio još jedan mobitel za kunu, te još 100 kn uz njega, nisam tih 100 kn nikako uspio potrošiti, tako da mi se ideja da uzmem i taj drugi mobitel na put činila zgodnom jer ću se na taj način, pozivajući doma, uspjeti riješiti te stotke. Uglavnom, taj novi je mobitel imao vokmen, te sam ga ja nafilao glazbom kako bi putovanje bilo zanimljivije. Usto, ideja je bila da svaki dan ima “tematsku pjesmu”, dakle pjesmu koja će svirati ujutro umjesto zvuka budilice, a na neki će način biti povezana s našim aktivnostima toga dana. 

Tematska pjesma ovoga dana je: https://www.youtube.com/watch?v=DU1Y-DOgVrQ

Večer prije, stvari su bile potrpane u ruksak. Iako ja nisam neka osobito modno svjesna osoba, uzeo sam po jednu dnevnu majicu za svaka dva dana, određen broj večernjih majica, tri para hlača, kabanicu, desetak pari bokserica, pet pari čarapa, maramice, sandale…brzo se to nakrca. Naravno, hrpa tehničkih stvari, poput punjača za mobitel jedan, drugi, punjača za fotić, rasklopnika (ili kako već nazvati ono čudo koje nije produžni kabel, a zatakne se u utičnicu, te onda na sebi ima još dvije-tri utičnice – naime, sjetio sam se da obično ljudima po Murphyjevom zakonu mobiteli krepavaju istovremeno, a s obzirom da je Nikolin konstantno na aparatima, to i nije pogrešno). Zatim vodiči – Lonely Planet za Rumunjsku i Moldaviju, Bradt za Albaniju, albansko-englesko-albanski rječnik, rumunjsko-njemačko-rumunjski rječnik, električni prevoditelj za engleski i njemački, fotokopije vodiča “Sofia in your pocket” i “Skopje in your pocket”, fotokopije Wikipedijinih članaka o Bugarskoj, Makedoniji, Varni, Plovdivu, Kruševu, Prilepu, Bitoli i Ohridu…

Da, pripremio sam se. Kad putujete s nekim dva tjedna, pogotovo po tako zanimljivim krajevima, onda s jedne strane dođe i razdoblje kad ne možete baš stalno voditi neku svakodnevnu komunikaciju. Tu uskače vodička spika. Naime, ja se užasavam tišine u međuljudskoj komunikaciji (uvijek mislim da je to znak dosade), tako da se uvijek brinem o tome da ima dovoljno štofa za pričanje. Ili, ne mora se ni pričati, može se to i pročitati. Samo da se ne vozi kao kofer. 

Dakle, sva ta gomila je stala u moj ruksak, i čak je ostalo još mjesta za neke druge stvari (pive za Marka, npr.). Naravno, prije sam uredno dobio narudžbe za razglednice i to, naravno, svatko je tražio iz drugog grada, tako da sam putem imao i s tim veselja.

Kretali smo vlakom u 11 sati iz Zagreba. Vesna je toga jutra stigla iz Varaždina, našli smo se u Importanneu, popili kavu u jednom bircu na Tomislavcu, i otputili se kupiti kartu njoj i Nikoli (on ju naravno nije stigao kupiti, tako da sam mu ju morao ja kupiti). Svoju sam kartu kupio večer ranije. Kad smo u nekoliko minuta prije 11 stigli na blagajnu, zatičemo tamo red i ženu s crnogorskom brzinom rada. Naime, žena vrlo studiozno ručno ispisuje karte (HŽ je jedna od rijetkih kompanija gdje se međunarodne karte još ispisuju ručno), posve nesvjesna repine i gužve pred šalterom. Mene, koji mrzim čekanja i repove, to tjera u očaj, pogotovo jer bi vlak trebao doći svaki čas. U tom času mrzim Nikolinu komotnost, isto kako ću ju mrziti svako malo tijekom idućih dva tjedna. Nasreću, neka žena iza mene mi kaže da vlak kasni, što me donekle smirilo. 
Potom se još moram naći s Martinom da mi nešto vrati. Nalazimo se na peronu, a kako vlak kasni sjedamo u kolodvorsku restauraciju, da ne stojimo s mrcinama od ruksaka na leđima. Zagrebačka kolodvorska restauracija je začuđujuće luksuzna, s obzirom da su iste inače pojam užasa. 
Vlak ubrzo stiže, pa se opraštamo od Martina i žurimo se ukrcati, dok nam ne otmu sva mjesta. 
I tako kreće truckanje prema Beogradu. Vesna mi priča o Metalnoj industriji Varaždin, za koju je nedavno radila studiju, opisujući gotovo srednjovjekovne uvjete u kojima se odvija posao u toj navodno perspektivnoj firmi. Prema njenim pričama, sve ono što ste slušali o čeličanama devetnaestostoljetne Engleske još i dandanas postoji u središtu Varaždina. Odjednom mi je drago da imam diplomu i da nisam metalske struke.
U Ivaniću nam se pridružuje Nikola. Vidjevši ga na peronu, skoro padam u nesvijest od smijeha i nevjerice. Naime, sjećate se da je lani u Albaniju išao s faksovskim ruksakom, za koji je svezao one komične tenisice. E, pa ove godine se s tim istim ruksakom uputio na dva tjedna po Balkanu, samo što je ove godine za njega svezao još jedne sandale (svoje stare isusovke je imao na nogama). Ekonomičnost i praktičnost odsada imaju drugo ime. Iako, meni je taj njegov ruksak kao neki supersack. Prvo je iz njega izvadio nekakav tri tjedna stari Globus, onda je izvadio Foucaultov Dijalog o moći na španjolskom i to počeo čitati. Imao je još toga u ruksaku, tako da je ubrzo i Vesni uvalio štivo – Strukturalnu antropologiju od Lévy-Straussa. Mislim, svaka čast, ali čemu čitanje na takvom putu gdje možeš neprekidno nešto vidjeti kroz prozor (izuzev vožnje kroz Banat, koja je bila vraški dosadna). 
Tako se vozimo kroz Slavoniju, nakon Broda Vesna i ja odlučujemo skočiti do vagon-restorana pojesti nešto (Nikola ostaje čuvati stvari i naručuje da mu donesemo nešto slatko, ali nemaju), a potom dolaze Vinkovci, pa taljiganje prema Tovarniku, i onda napokon granica, Šid, i prvi čin prebacivanja novca iz mog novčanika za “ostale novce” u novčanik za “novce zemlje u kojoj se nalazimo” (opsesivna kompulzivnost ponekada doista može biti zabavna, jel?). Uglavnom, ostalo mi je nešto dinara otkad sam u travnju bio u Srbiji, zatim neki prastari leji, koji više ništa ne vrijede, i ja to znam, ali sam ih nosio malo prošetati do rodnoga kraja, te jasno leki od prošle godine. I euri, za silu.
Dok do Vinkovaca pičite oko 160 km/h, već pruga do Tovarnika postaje lošija, i tako se loša nastavlja kroz Srbiju. Željeznička infrastruktura u Srbiji također je u lošijem stanju od HŽ-ove, tako npr. kolodvor u Rumi izgleda ovako:

Pruga od granice do Beograda uglavnom je dosadna, jer je pejzaž ravan, samo se izmjenjuju vrste usjeva na poljima uz put:

Railfan zuri kroz prozor:

Taj nam je put kratila jedna djevojka par sjedala ispred, Srpkinja, koja je očito multiinstrumentalistica, pa je malo svirala violinu (i to poprilično falš, koliko se moje laičko uho razumije), pa potom gitaru. Mic po mic, primicali smo se Beogradu. Stara Pazova, Nova Pazova, Zemun, Novi Beograd… Između Zemuna i Novog Beograda nalazi se brdo, poznato pod imenom Bežanijska kosa, ispod kojega je probijen tunel. Kao i većina željezničkih tunela, i ovaj je neosvijetljen, i vraški dug. Toliko je mračan da se osjećate glupo nakon par sekundi tupoga zurenja u ništavilo. Nije stvar da će vam se oči naviknuti, nemaju se na što naviknuti. Mrak je mrkli (mrkao?). Potpun. I onda vam padne na pamet osvijetliti:

ali suputnica vam baš nije raspoložena. Trebam li reći da je ponosna usvojiteljica šišmiša?

I onda izađete iz tunela, i pred vama se otvori Novi Beograd. Red novih zgrada od čelika i stakla, a uz prugu totalni slamovi:

Zatim vlak prijeđe Savu i lagano se ugnijezdi u beogradski kolodvor. Putem se vide još tragovi NATO-va bombardiranja:

Na kolodvoru smo prvo otišli do međunarodne blagajne kupiti Balkan Flexipass. Začudo, sve je prošlo bez poteškoća, lagano smo dobili karte, koje su, kao i uvijek, nezgrapne veličine, pa ih onda morate presaviti (ipak je to FLEXI-pass ) i tutnuti u džep. Nikola se nije mogao pomiriti s time da ju mora presaviti, tako da je stalno pazio da bude ravna. To znači da ću mu ju idućih dana, u šetnjama gradom, ja morati nositi u svom ruksaku za šetnje (eh da, i to sam uzeo – mali ruksak za najnužnije stvari koje mi ne stanu u džepove, da ne teglim sve okolo; ubrzo je taj ruksak postao javno dobro pod geslom “E, daj to spremi kod sebe”.)
Nakon kupljenog Flexipassa, uputili smo se prema prvom hostelu, onome u kome smo Martin i ja odsjeli u travnju. Putem do tamo prošli smo pored zgrade Ministarstva obrane, bombardirane 1999.:

Radi se zapravo o dvama palačama blizankama, drugi krak sam poslikao u travnju (službeno, fotkanje je zabranjeno, radi se o vojnim objektima, iako su to de facto ruševine).

Prvi hostel bio je pun. No, ljubazno nas je osoblje, nakon provjere u kompjutoru, poslalo u drugi hostel, odmah u susjedno dvorište. Tamo su trebali imati tri kreveta. I imali su ih, no nažalost, u različitim sobama. Tako je Vesna dobila sobicu na katu, s nekom Talijankom, a Nikola i ja smo završili u prizemlju s hrpom Nizozemaca. Jedna djevojka iz te skupine čitavo je vrijeme našega odlaganja stvari i preoblačenja u nešto komotnije za izlazak u grad pokušavala svirati neki iritantni napjev na blokflauti. Iskreno smo se nadali da će s tim prestati do navečer, bilo da ga nauči, bilo da odustane, jer to baš nije bilo za podnijeti.

Zanimljivo je da je ženska u hostelu rekla da ima “samo tri kreveta slobodna”. Nakon što su nas smjestili, netko je zvao na telefon, pa im je rekla da ima “samo tri slobodna kreveta”. Kasnije ćemo vidjeti da su se kreveti pojavljivali vrtoglavom brzinom, iza svakog ugla.

Dvorište u kome je hostel i nije neka vizura:

Izlazimo u grad, gladni smo, želimo večeru. Odlučujem se odvesti ih na Skadarliju, tamo su cijene, doduše, nešto više, ali hrana je odlična, atmosfera također, baš za kušati nešto od prave srpske kuhinje. Skadarlija, ili Skadarska ulica, jedna je od starih beogradskih ulica, koja je ostala sačuvana u svom boemskom ugođaju. Uzduž ulice načičkani su restorančići uglavnom sa živom glazbom, u donjem dijelu ima i suvenirnica, nekoliko lijepo oslikanih fasada, spomenik srpskomu književniku Đuri Jakšiću. Na podu je kaldrma, kao u tursko doba, uzduž je drvored, navečer Skadarlija postaje šetalište mondenih Beograđana.
Putem do tamo, prolazimo pored zgrade Skupštine Srbije (i svih mogućih zemalja prije kojima je Beograd bio glavni grad):

U svakom času moramo znati gdje smo:

Nasuprot državne, zgrada je gradske skupštine Beograda:

Fontana na Trgu Nikole Pašića:

(lijevo vidite Nikolu i mene)

Fontana i Skupština:

Spomenik Nikoli Pašiću:

Pogled niz Bulevar kralja Aleksandra, najdulju beogradsku ulicu:

Prolazimo kroz jednu zgradu, izlazimo na Terazije, glavno beogradsko čvorište gradskog života.
Terazije su ime dobile po vodotornju (terazije su inače vaga) koji se u tursko doba nalazio na njima, a koji je bio dio turskoga vodovoda od izvora u Velikom Mokrom Lugu do grada.

Hotel Moskva na Terazijama:

Terazije – pogled prema Knez Mihajlovoj, glavnoj pješačkoj ulici:

Terazije – pogled u drugu stranu (Ulica kralja Milana):

Trg Republike:

Stajem u jednoj prodavaonici, kupiti pivu za Marka. Kupujem Weifert, plaćam novčanicom od 1000 dinara, na kojoj je Đorđe Weifert, prvi guverner Narodne banke Srbije, inače član poznate obitelji koja je osnovala pančevačku pivovaru. “Weifert za Weiferta”, kažem prodavačici, ali ona očito ne kuži poantu.
Kasnije će mi Marko reći da je tu pivu već pio, tako da imam pivu viška.

Dolazimo na Skadarliju. Nikola i ja šećemo i razgovaramo, Vesna fotografira. U jednom času je iza nas, u drugom je nema. Nikola komentira “U ovom trenutku, Vesnini organi već putuju prema istoku.” Općenito, fora s ekstrakcijom pojedinih organa za tržište bila je lajtmotiv većim dijelom putovanja. Vesna nas dostiže, žali se da ju nismo čekali. Nemamo oči na leđima, kažem joj “Idući put vikni da te čekamo.” Do kraja putovanja, ona nije naučila tu jednostavnu radnju, nego bi uvijek stala, bez obavijesti.

Skadarlija:

(malo ulijevo od sredine slike vidite Nikolu i mene)

Glave na fontani:

Još malo života Skadarlije:

Živa glazba:

Sjedamo u restoran zanimljivog imena – Ima dana:

Nonšalancija svugdje.

Niz Skadarliju:

Ulica preko puta:

Naručujemo, sve troje, Karađorđevu šniclu. Eh, to je tipičan srpski specijalitet, radi se o pohanom goveđem ili svinjskom lungiću, punjenom kajmakom, koji se servira s krumpirom i tartarom. Urbana legenda kaže da je oblikovan prema jednom dijelu Karađorđeve anatomije, no, radi se ipak o modernijem izumu, iz sredine 20. stoljeća. Uživamo u jelu, iako je to daleko skuplje od našeg predviđenog dnevnog budžeta. Neka, idemo na sve jeftinije zemlje. Daj još i šopsku uz to…

Čekamo večeru:

Gospodična:

Nikola:

Ja:

I Vesna:

Prvi je dan, još prštimo od zadovoljstva. Jedino sam ja facijalno natmuren, a i inače ću uglavnom ja biti konfliktni element idućih dana.

Ovo se nekad zvalo “ušao mi je kandelaber u kadar”, danas se zove “umjetnička kompozicija”:

Noć i oslikane fasade na Skadarliji:

Poslije večere, zaključujem da će mi trebati još love u Beogradu, a kako sam već unaprijed odlučio da neću nositi svu lovu sa sobom, nego usput dizati po bankomatima, vrijeme je da počnem tražiti prvi. Putem natrag do centra prolazimo pored jednoga. Dižem novce, pričam usput s Nikolom. Stišćem 3000 dinara. Izlazi mi neobično debeli bunt novca. Gledam pozornije, i shvaćam da sam stisnuo jednu nulu previše. Dignuo sam 30000 dinara – oko 3000 kuna. Prvi impuls mi je da manijakalno naguram lovu natrag u bankomat, i natjeram ga da sve poništi, ali to, naravno, ne ide tako. Ostaje mi mjenjačnica. Praktički sam podigao lovu za ostatak puta. Na kraju ću ipak morati nositi svu predviđenu lovu sa sobom.
Ostaje međutim problem toga da je sutra nedjelja. A u nedjelju ništa ne radi. OK, reći ćete, mjenjačnice, makar na kolodvoru, rade. Je, i ja sam tako mislio, sve dok se 1997. u Parizu nisam uvjerio u suprotno. U čitavom Parizu nije bilo nijedne mjenjačnice koja radi nedjeljom. Martin i ja bili smo izmoreni od žeđi, ali se nismo ufali piti vodu iz pipe, jer tko zna kakva je. Na kraju smo navečer praktički na samrti pitali vlasnika našeg hotelčića može li se piti voda, i onda nam je on rekao da jasno, da ju on pije cijeli život. Uglavnom, ta pariška voda iz vodovoda bila mi je najfinije piće u životu.
No da, svrha ove digresije bila je ta da pokažem svoju skepsu, i da mi ne da mira crni scenarij, u kojem ja ostajem s nekih 27 tisuća dinara u rukama sutradan na odlasku iz Beograda. Mrtvi kapital. Neću imati mira dok ne odem do kolodvora i dok ne provjerim radi li. Odma, sada, odma.

Prolazimo pored fontane na Trgu Republike:

Šećemo Knez Mihajlovom, glavnom pješačkom ulicom. Ja zavirujem u radna vremena mjenjačnica, Vesna zastajkuje, kriči na nas da ju ne čekamo, pa opet zastajkuje i fotka. Tri gigabajta.

Knez Mihajlova:

Narodni svirač nasred Knez Mihajlove:

Još malo Knez Mihajlove:

Zgrada SANU:

Nikola ispred beogradskog Instituta Cervantes. Naime, on je jako kivan na to što Zagreb ima samo Aulu Cervantes, a svi ostali gradovi u regiji imaju Institut. Tako me molio da ga fotkam ispred beogradskoga:

Kupujemo sladoled, šećemo dalje. Ulazimo u jednu knjižaru. Da, koliko se god u hrvatskoj svijesti trudilo Srbe prikazati kao balkanske seljačine, dok smo mi kulturni Europejci, u Beogradu knjižare rade subotom cijeli dan, nedjeljom također, ne znam da li cijeli dan, ali ujutro sigurno. Razgledamo, na polici rječnici Školske knjige: Bujasov hrvatsko-engleski, zatim hrvatsko-talijanski, hrvatsko-ruski…nitko se ne buni. Kupujem razglednice.
Skrećemo prema kolodvoru. Vesna protestira jer, em jurimo, em ne trebam to baš večeras provjeriti, kolodvor je daleko. Trebam. Inače neću biti miran.

Beograd je pun zanimljivih grafita. Evo jednoga:

Dolazimo do kolodvora, mjenjačnica je pored ulaza. I da, radi nedjeljom!  Super, neću ostati s mrtvim kapitalom. Sada se mogu opustiti. Odlazimo u jednu pravu balkansku slastičarnicu koju smo sreli putem. Treba nam doza šećera:

Da, ovo veliko bijelo su šampite. Veličine Keopsove piramide, doduše, ali šampite.

Još od prvog izleta u Sarajevo, mene u tim slastičarnicama privlači boza. Boza je oduvijek imala neki mističan prizvuk, znali smo da je to nekakvo piće, i da je poprilično mutno, jer se glupim ljudima znade reći “Bistar si ko boza.” Prvi ju je probao Martin, pred neke dvije i pol godine, i rekao mi da to ima okus po bljuvotini. U Sarajevu sam je se i ja dočepao, i to specificirao: uzmeš zagorski kiseliš, umiješaš unutra žlicu brašna, promiješaš, i dodaš malo bljuvotine za aromu. Uglavnom, fino kiselkasto i osvježavajuće. I tako ja svaki puta u tipičnim balkanskim slastičarnicama uzmem bozu, pa se onda pitam šta mi je to trebalo. Isto kako u Istri pijem Favorit pivo, s istim pitanjem.
Začudo, boza se putem poboljšavala. Ova u Beogradu bila je slična sarajevskoj. Makedonske i albanske boze bile su daleko bolje.

Boza izgleda ovako:

Bistro, je li.

Malo smo se preračunali sa šećerom, tako da smo po izlasku disali na škrge. Bilo je lagano već vrijeme počinku. Uputili smo se prema hostelu, putem prošavši pored još jednog zanimljivog grafita:

i zanimljive reklame:

(proizvodnja je licencna, puni se u Somboledu, somborskoj mljekari – valjda je i nju kupio Raić. Todorić je inače vlasnik Frikoma, najpoznatije srpske tvornice sladoleda – to vam je, inače, bivša Pekabela.)

Fontana na Terazijama:

Po povratku u hostel (onaj sa “samo tri slobodna kreveta”) Vesna je ustvrdila da je dobila još jednog novog cimera, Nizozemca. Ubrzo smo ga i upoznali, tip nekog neodređenog broja godina, rekao bih između 27 i 35, predstavio mi se i izrekao kao ime nešto što je ličilo na pročišćavanje sluzi u grlu. Zaključio sam da se frajer vjerojatno zove Geert (što Nizozemci izgovaraju kao Hejrt – iako je taj h sličniji onom opisu gore, a ne našemu h), pa smo se tako referirali na njega ostatak putovanja, i tako ćemo se referirati i ostatak života, ako se ne dokaže suprotno – a možda čak ni onda (npr. ove smo godine doznali kako se zove Vehabija, naš prijatelj iz Ulcinja, ali zajebi ti to, on ostaje Vehabija).
Dakle, taj Geert (Hrt) je putovao Balkanom, ali suprotno od nas – u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Plus što je putovao sam, i autom. I tako smo još neko vrijeme sjedili u “društvenim prostorijama” hostela, pričali s Geertom i nekim Francuzom, te s onim Nizozemcima (ona ženska više nije imala blokflautu), dok se naposljetku nismo pokupili na počinak. Nizozemci su otišli u život, tako da smo Nikola i ja mogli u miru usnuti.

Prvi dan uspješno apsolviran…