23. listopada 2019. – Psihoputologija

NEDJELJA, 10. KOLOVOZA 2008.

Tematska pjesma: http://www.youtube.com/watch?v=TpMAfJv7J2Y

Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu.
Nikola i ja smo se probudili u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spustila s gornjega kata. S njom i Geert, koji je izrazio želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nismo imali ništa protiv, pa smo se prvo uputili na doručak. Prošetali smo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:

Maca ispod L’Oréalove reklame:

Naše odredište bila je kavana “?” (čita se “znak pitanja”), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite… Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u “Kod saborne crkve” (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik – i taj se “naziv” zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:

Sjeli smo na terasu, i naručili pošteni doručak – lepinju s kajmakom (pod “lepinjom” ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi, i ispečenim jajetom – kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Geert je bio oduševljen, a i ovo dvoje.

Nakon doručka, zaputili smo se dalje. Prvo me, još dok sam spremao novce, zaskočila neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako nije micala, rekao sam joj odrješito “Briši.” To ju je pokolebalo, pa je zastala, i onda nakon što smo odmakli nekih pet metara, rekla, onako dječje prkosno “Briši ti!” biggrin-1
U sabornu crkvu nismo mogli ući. Naime, Nikola, Geert i ja smo imali kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prešli smo cestu i krenuli na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom “prazan prostor u tvrđavi”) jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi… Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:

Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

Prvo smo obišli donji dio Kalemegdana, lijevo je Geert:

Kameni lav uz stepenice:

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića:

Savi ususret dolazi krak Dunava:

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Umjetnička:

I neumjetnička:

Još malo donjeg dijela Kalemegdana:

Zatim smo se popeli u gornji dio Kalemegdana, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt…

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

Fortifikacija i Geert:

Fortifikacija bez Geerta:

Opet detalj:

Potiskivač s teglenicama na Savi:

Sava i Dunav:

Na ovoj se slici vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:

Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, uputili smo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna ga je htjela pogledati. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada, tako da je ipak odustala, pogotovo jer je ono što je vidjela kroz ogradu bilo relativno malo i skučeno, što joj se nije sviđalo.

Sada smo bili u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski “dört yol” znači “četiri ceste”, usp. “kvadrivij”). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:

Naličje:

Vatrogasni tamić:

Vrata:

Počeli smo se penjati prema centru, pa smo tako prošli i pored još jedne zanimljive vizure:

Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta:

U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:

Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi:

Trg Republike:

Spomenik knezu Mihajlu:

Put nas je vodio opet kroz centar (gdje smo stali pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi – Geertu nije bilo jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda smo mu objasnili da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju…).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:

Potom smo sjeli u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića:

(Geert je imao ovu čačkalicu u ustima od Znaka pitanja, pa tijekom čitavog dana.)

Detalj:

Geert nam je pričao o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:

I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu:

Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora…

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:

Portal:

Kupole:

Ovoga puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski park jest okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem… Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače “kameno polje” na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:

Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:

(a i ime ulice je prikladno…)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Geert mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:

Poprilično smo umorni:

Ajmo, dečki, smiješak:

Vukov spomenik:

Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:

Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:

Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju – srpska i hrvatska vele “na svijetu”, ruska i bugarska “na Balkanu”, a engleska “u Srbiji”), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi, mjesto je na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj:

Kupola:

Sv. Sava:

Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:

a potom ga spustite na drugu stranu, i vidite vrlo komičan i sekularan prizor:

Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:

Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:

Još mi nešto zapinje za oko:

(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

I opet detalj:

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Geertom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele “Ne idite u šume!” “Zašto?” “Ima medvjeda.” OK, nismo ni mislili.
Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:

Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjolučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana, i da se raspada – dakle, ako ju “rastegnem”, neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:

Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd – Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:

te obližnji slam:

Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):

I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je netko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:

Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske, gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.

Nikola se češlja svojom “grebalicom”:

Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija… Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:

Suncokreti:

Pastorala:

Protupožarnog aparata nema:

A spavaća kola imaju i lanac na vratima:

Nakon pola sata vožnje kroz ništa prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:

Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna rumunjska pravoslavna crkva u mjestu Nikolinci:

U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor, jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea:

(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:

Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo:

Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime – Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je “tamo skroz na rumunjskoj granici” i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio…baš kao da su ga Rumunji silom ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:

i odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato jer sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. biggrin-1

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10 € osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Mutna slika Vršca, za rastanak:

i manje mutna Vršačkih planina:

pa još malo banatske ravnice:

I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice, kako bi nas bolje usporedio. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:

Jurimo dalje, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me “Mogu proći?”. Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10 €. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10 €, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sam nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to “ne zanima”.
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:

Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
“Kaj je bilo?”
“Poljubil me!”
“…”
“Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!”

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir… Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

“Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me.”

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Nikola i ja spavamo: