Crnogorskim primorjem

UTORAK, 21. KOLOVOZA 2007.

Idućega smo jutra, nakon obilnog doručka kod Orsatovih, odlučili malo još gledati TV do kretanja na kolodvor. Nismo uspjeli naći ništa pametnije od Nove Love, gdje smo za kratko vrijeme iz riječi Daliborka uspjeli izvući čak 30-ak riječi, koje su sve, vrlo vjerojatno, bile pogrešne. Po izlasku iz kuće, utvrdili smo da je auto odšlepan, pa je tako Nikola i službeno lišen vreće za spavanje.
Po dolasku na kolodvor, i podizanju karata, Nikola je htio promijeniti kune u eure, za Crnu Goru, ali sam ga ja od toga odgovorio, rekavši mu da je kupnja strane valute uvijek skuplja izvan matične zemlje (nešto za što ću kasnije utvrditi da nipošto nije pravilo, dapače). No, ionako šalter mjenjačnice nije radio. Njegove bojazni da možda u Crnoj Gori neće htjeti mijenjati kune raspršio sam širokom kretnjom ruke u maniri iskusnoga globtrotera, te uz prezrivo otpuhivanje i komentar “Ma kaj ne bi, pa uvijek mijenjaju lovu od susjednih država.”
Dok smo čekali bus iz zvučnika je treštao “Movin’ on up” od Primal Screama, koji nam je davao i simbolični poticaj da se dižemo iz pepela. Autobus koji je ubrzo stigao bio je visokoklasan, klimatiziran, ali s prilično otresitim vozačem i kondukterom. I tako smo krenuli u Kotor.
Krajolik južno od Dubrovnika prilično je nagrđen požarom, koji se mjestimice (u Platu, npr.) spustio i do samoga mora. I dok smo Mate i ja uživali u pejzažima, poput pogleda s magistrale na Dubrovnik u ponoru, Nikola je flegmatično čitao Jutarnji od prethodne subote, koji je uzeo na put i čitao ga povremeno tijekom čitavoga tjedna.
Granicu smo prešli na Karasovićima/Debelom Brijegu, gdje nas je počela prati kiša. Tako smo čitavu Boku Kotorsku doživjeli u kišnom ugođaju, što je samo pojačalo dramatičnost.
Ubrzo nakon granice ušli smo u Igalo. Igalo je danas sraslo sa susjednim Herceg Novim, a nekoć je bilo poznato po Titovoj vili i ljekovitom blatu u kojem su se namakali reumatičari. Mjesto danas izgleda vrlo otužno, zapušteno, a kiša je samo dodala na dojmu.
Susjedni je Herceg Novi također prilično nelijepo mjesto, stari je grad doduše okružen zidinama, ali izvan toga uzdižu se sumorni neboderi i jednolične obiteljske kuće. Ulaz u Boku nije obećavao. Bili smo dojma da crnogorsko primorje liči na Hrvatsku osamdesetih. Ipak, iz Herceg Novog pogled nam je pukao na jednu zanimljivu i dobro poznatu vizuru, naročito devedesetih:

Naravno, Prevlaka, najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Put nas je dalje vodio preko Zelenike (gdje je bila vojna luka, a nekada je ovdje završavala i uskotračna željeznica koja je vodila od Sarajeva, preko Čapljine i Uskoplja, s odvojkom za Dubrovnik – popularni Ćiro) i Bijele (gdje se nalazi veliki brodoremontni zavod) do Kamenara, gdje obično vozila idu na trajekt, čime se, ploveći preko oko 2 km širokoga tjesnaca Verige, savladava put od nekih 30-ak km uokolo čitave Boke. Mi smo, međutim, išli busom skroz uokolo.

Tjesnac Verige izgleda ovako:

Lijevo su Kamenari, a desno Lepetane, između vozi trajekt, koji se čak i vidi lijevo na drugoj slici. Verige su ime dobile po tome što je za vrijeme turskih napada s mora taj prolaz bio zatvaran lancima kako bi se spriječio pristup u unutarnje zaljeve Boke. Boka se inače sastoji, gledano s otvorenoga mora, od Hercegnovskoga zaljeva, koji prelazi u Tivatski zaljev, a onda se nakon Veriga lijevo odvajaju Morinjski i Risanski, a desno Kotorski zaljev.

Razdvajanje Boke na kraju Veriga:

Pred nama je Perast, lijevo se širi Morinjski zaljev:

Ispred Perasta dva su otoka: prirodni, s čempresima, jest Sveti Đorđe, dok je drugi, umjetni, Gospa od Škrpjela. Prema legendi, tamo se jednoć nalazila hrid na kojoj su dva brata Peraštanina našla sliku Bogorodice. Tijekom idućih 250 godina jednom godišnje pored hridine se bacalo stijenje, a kasnije su se potapali i čamci, te je tako niknuo umjetni otok. Na njemu je crkva, naravno, Gospe od Škrpjela.
Od Morinjskog se zaljeva dublje u kopno odvaja Risanski zaljev, s istoimenim mjestom:

Risan, negdašnji Rhyzon, bio je posljednje uporište ilirske kraljice Teute.

Vozeći se oko Morinjskoga zaljeva prema Risnu ponovno bacam pogled prema otočićima ispred Perasta:

Nedaleko Risna opet gledamo prema Perastu i izlazu iz Veriga:

Izlaz iz Veriga jest desno od ovoga brda u sredini slike.

Napokon smo došli i do Perasta, još jedan pogled na otočiće, iza njih Verige i pogled prema izlazu iz Boke:

Tu mi se počelo drijemati, tako da vožnju oko Kotorskoga zaljeva nisam bilježio, ali, vjerujem da ste dobili uvid. Između Perasta i Kotora još je i mjesto Dobrota. Inače, čitava je Boka poznata kao “Zaljev hrvatskih svetaca” (ili blaženika, što je ispravniji termin). Naime, iz Boke potječu bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska i sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg Novog. Usto, od poznatih ljudi, iz Mula potječe Andrija Maurović, crtač, zatim pomorci Matija Zmajević i Ivan Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet), svećenik don Branko Sbutega, te, iz Herceg Novog, Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus.

Po dolasku u Kotor uputili smo se u stari grad da vidimo te kolosalne zidine. Naime, Kotor je utvrđen, kako svojim prirodnim položajem u podnožju okomite litice, tako i zidinama koje se penju tom liticom počev od obale rječice Škurde. Svojim ugođajem malo podsjeća na smanjenu i dramatičniju verziju Dubrovnika.

Nikola je ovdje još neraspoložen:

Albanija 065

… ali sam zato ja dobre volje:

Kotorska luka na jednu stranu…:

… i na drugu:

Dječaci upoznaju Kotor:

Nikola se ovdje raspitao o mogućnostima promjene novca i doznao da se kune u Kotoru mogu mijenjati samo na jednom mjestu. Izraz njegova lica po povratku iz mjenjačnice bio je smrknut. Ispostavilo se da je tečaj nepovoljan, i da bi ga promjena po “nepovoljnom” tečaju u Dubrovniku došla nekih 100 kn jeftinije. S obzirom da sam ga i nehotice zeznuo, oprostio sam mu dug od 100 kn koji mi je još ranije dugovao.
Preko puta mjenjačnice nalazi se javni toranj sa satom:

IMG_0506

Ako pažljivo pogledate, na brdima iznad grada vidjet ćete utvrde.

Trgić pored tornja:

Uslijedila je mala šetnja gradom, a više potraga za mjestom gdje možemo nešto pojesti i popiti Nikšićko pivo. Ovdje je Mate otkrio čari autoknipsa, tako da smo se ubuduće često morali smješkati u pravcu raznih zidova, klupa i ostalih mjesta gdje bi on ostavio fotić da okine. Jedanput je, baš u Kotoru, objesio aparat na granu nekoga stabla u parku.

Evo malo zapisa s te šetnje. Umjetnički autoknips – kamen se nije dao van iz kadra:

(Nikola je netom promijenio novce – zato takva faca)

Natpis na pravoslavnoj crkvi:

Albanija 073

Mletački prozori:

Albanija 074

Nakon ručka (pizza i Nikšićko), prošetali smo se još malo gradom, došavši tako i do katedrale Sv. Tripuna:

IMG_0507

Albanija 075

Opet, utvrde u pozadini.
U katedralu nismo ulazili, jer se upad naplaćuje 1€, a mi smo zaključili da se unutra sigurno nema što vidjeti. Kako mi je kasnije rekla prijateljica, koja je sa zborom pjevala u toj crkvi, navodno je iznutra sva u nekoj blago ružičastoj nijansi, od vitraja, i da je doista čudesan osjećaj to vidjeti…

Pa dobro, ići ćemo još koji put u Kotor…

Zidine:

Slikano s grane (aparat se ljuljao, zato bježimo iz kadra):

Albanija 077

Nakon još malo šetnje, uputili smo se prema kolodvoru. Usput smo zastali u marketu i kupili piće, a ja sam opazio dosada najefektniji natpis na kutiji za cigarete: “Pušenje uzrokuje sporu i bolnu smrt.” evilgrin

Autobus za Budvu već je bio tamo i, suprotno činjenici da smo u Crnoj Gori, krenuo čak i minutu PRIJE voznog reda. U ugodno klimatiziranom busu vožnja do Budve trajala je nekih 40-ak minuta i to zahvaljujući tunelu kojim je izbjegnut nastavak puta drugom obalom Boke.
Budva je najmanje mjesto u kojem su ikada svirali The Rolling Stones. Usto je i središte crnogorske rivijere, te je kao takva vrlo dobro uređena. Zanimljivost koja se odmah primijeti jest da je drugi jezik na natpisima (a ponegdje i prvi) – ruski. Očito, ruski turisti sve više dolaze u bratsku pravoslavnu zemlju.

Vizura Budve:

Naravno da nas je autobus iskrcao na krivom mjestu, tako da smo se prvo dali u potragu za kolodvorom, kako bismo doznali kada nam ide bus za dalje. Nakon malo vrzmanja gore-dolje po ulici priupitali smo policajca. On nam je objasnio da se moramo vratiti do prvoga križanja i skrenuti desno, istovremeno gorljivo rukom pokazujući ulijevo. Dilemu kamo zapravo trebamo skrenuti razriješio je autobus koji je u trenutku našega dolaska na križanje skrenuo prema kolodvoru. Uglavnom, policajčeva je ruka bila vjerodostojnija od njegovih riječi.
Na kolodvoru je ispalo da buseva za Ulcinj više nema, pa smo odlučili krenuti za Bar. Onda smo se otputili u obilazak Budve. Mate i Nikola poželjeli su se okupati na poznatoj budvanskoj pješčanoj plaži, dok sam ja, umoran, prilegnuo pod drvo. Ova dvojica su se ubrzo vratili, s objašnjenjem da je plaža zapravo hrpa mulja, i da je osjećaj kupanja odvratan.

Otok Sv. Nikola ispred Budve, s odrezanim južnim krajem, što ukazuje na snažne udare juga:

Odlučili smo se stoga obići stari grad Budvu. Smješten je na poluotoku, i podsjeća na istarske gradiće. Prilično je oštećen u potresu 1979., te je nakon toga temeljito obnovljen.

Stari grad:

Plaža i zaljev:

Neki krelci u daljini:

Po povratku na kolodvor kupili smo karte i čekali naš bus za Bar. U međuvremenu se dotični i pojavio, ali je na njemu pisalo da produžuje za Ulcinj. Dogovorili smo se da uz nadoplatu možemo produžiti do Ulcinja, iako imamo samo karte za Bar. Autobus je opet krenuo prije vremena, na taj način smo skoro ostali bez Mate, jer je isti zaglavio u WC-u.

Cesta se nakon Budve uzdiže, jer je obala dosta strma. Južno od Budve nalazi se negdašnje ribarsko selo, a danas ekskluzivno hotelsko naselje (da ne kažem “resort”) Sveti Stefan. Karakterističan tombolo gledali smo samo iz zraka, s ceste, iz busa. Poduzetni Crnogorci ulaz naplaćuju 5€.
Sljedeće mjesto u kojem je bus stao, skrenuvši s magistrale, bio je Petrovac na moru. Kako je cesta zavojita, a čak su se dva autobusa spuštala u mjesto, nakon jednoga zavoja umalo smo doživjeli prizor sličan onomu od prethodnoga dana. Naime, vozač prvoga autobusa prošao je prilično oštar zavoj i zakočio, a naš se vozač skoro zabio u njega. Nakon povratka na magistralu, cijelo smo vrijeme vozili iza toga busa, sve dok on nije skrenuo na neku usputnu stanicu. Vozač našega autobusa tada je zaustavio naš bus paralelno s njim, izašao, te uz uzvike “Jesi li ti normalan?” pokušao očito izboriti neku zadovoljštinu za pretrpljene duševne boli iz Petrovca. Ostatak prepirke nismo čuli, jer se vodila podalje, ali fizičkoga obračuna, na sreću, nije bilo.
Preko Sutomora stigli smo i u Bar. Najveća crnogorska luka nije ostavljala neki prizor u noći koja se već bila spustila. Na autobusnom kolodvoru u Baru promijenila se cijela ekipa (vozač i kondukter), tako da nas nitko ništa nije pitao, a mi smo se od Bara do Ulcinja vozili besplatno. Na izlasku iz Bara nismo propustili baciti pogled s nadvožnjaka na završetak legendarne pruge Beograd-Bar, koja je “izgrađena oduzimanjem novca Hrvatskoj”. rolleyes
Stari Bar, u brdima iza novoga grada, u noći nismo vidjeli. I tako smo stigli u Ulcinj. Ulcinj je grad na samom jugu Crne Gore, a naš je prvi dojam kada smo sišli s autobusa bio i da je na kraju svijeta. Iako navodno na moru, mi mora nismo vidjeli. Vidjeli smo, međutim, da je prvi jezik natpisa ovdje albanski. Ulcinj je inače grad s većinskim albanskim stanovništvom, a Crnoj je Gori pripao tek 1913., nakon Balkanskih ratova.
Uputili smo se u smjeru u kojem smo vjerovali da je centar (točnije, u kojem sam ja vjerovao da je centar, Mate je tvrdio da je u drugom pravcu). Skupina britanskih turista koja je izašla iz našeg autobusa također je išla u “mojem” smjeru. Tako smo i došli do grada. Kako je već bilo prilično kasno, postavilo se pitanje gdje ćemo spavati. Jedna je solucija bila Vela Plaža, 14 kilometarska pješčana plaža koja se proteže južno od Ulcinja sve do ušća Bojane i granice s Albanijom. I tako smo krenuli u tom pravcu…
Ubrzo smo prošli pokraj vozača minibusa i taksista koji su nam nudili vožnju do Vele Plaže, ali smo mi nastavili pješke, te se ubrzo našli u tipičnoj albanskoj mahali, koja je ličila otprilike na onaj dio Podsuseda koji se nalazi uz staru Samoborsku cestu. Mate i Nikola su se, svladani glađu, odlučili sjesti u jednu lokalnu ćevabdžinicu. Kako ja nisam bio gladan, posvetio sam se čitanju vodiča.
Ubrzo smo postali glavna atrakcija u ćevabdžinici. Ekipa s okolnih stolova bez pardona je piljila u nas, a najupornija su bila, naravno, djeca. S vremenom smo doznali i zašto. Naime, za čitavo vrijeme našega druženja s albanskim narodom, nismo vidjeli niti jednoga muškarca s dugom kosom. A ovdje su za istim stolom sjedila čak dvojica.
Ispostavilo se da do Vele Plaže ima 5 km, a to bi značilo oko sat hoda. Usto, ne zaboravimo, Nikola nije imao vreću, dakle, spavao bi na pijesku. Dodajmo tu još i opasnost od privođenja zbog ilegalnog kampiranja, i krenuli smo natrag prema gradu. Odlučili smo pronaći adresu agencije koja se spominjala u vodiču. Prvo sam ja upitao nekoga mladića na čistom srpskohrvatskom, no njegov je odgovor bilo samo slijeganje ramenima i pokret preko ustiju u značenju “My lips are sealed.” Kasnije smo ga čuli da priča albanski. Naime, u Ulcinju ima puno Kosovara, a znamo da Kosovari ne žele imati posla sa Srbima. O tome da bi on uvidio da mi nismo Srbi nije bilo govora.
Sljedeći gospodin kojemu smo se obratili bio je Crnogorac. Kada je doznao da smo iz Zagreba uputio nas je do agencije koja se, kako se ispostavilo, nalazila preko puta kolodvora. Ista agencija organizirala je i smještaj i minibus od Ulcinja do Skadra. I vlasnik agencije je bio oduševljen kada je čuo da smo iz Zagreba. Služio je naime vojsku u Karlovcu.
Minibus do Skadra koštao je 7€, a on nam je za spavanje nudio 15€. Nikoli se to činilo previše, s obzirom na njegovu financijsku stisku. Onda nas je tip pitao za koliko bismo mi, pa smo rekli 10€, na što se on samo nasmijao i rekao da je to premalo za jednu noć, jer onda treba prati posteljinu, itd. Na kraju smo se dogovorili da minibus i spavanje budu 20€, dakle soba nas je izašla 13€.
Rasprave je bilo i o tome hoćemo li na minibus u pola 7 ujutro (Mate: “Ali onda nećemo ništa vidjeti od Ulcinja!”) ili u 2 popodne (Krešo: “Dok dođemo u Skadar bit će već skoro 4, i onda smo potrošili jedan cijeli dan na samo 40 km, a osim toga, kaj imaš gledati 7 sati u Ulcinju?”). Na kraju je ipak odlučeno da idemo ujutro, a da Ulcinj pogledamo još te večeri.
Smjestili smo se u sobu, čistu, s kupaonom, ali definitivno vrijednu manje od 13€. Što se može.
Večernja šetnja Ulcinjem pokazala je da je to simpatičan gradić, nekoć zloglasno središte trgovine robljem s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a danas, barem u ljetnim danima, zanimljiv spoj Ibize, turskih ljetovališta i najvećih albanskih zabiti. Na obalnoj promenadi iz svakoga birca treštale su turske i albanske cajke, na obali ispod zidina staroga grada održavao se rave-party, a ulice su bile krcate mlađarijom. Naravno, govorio se prvenstveno jedan jezik – albanski. Registracije su bile uglavnome kosovske.

Popeli smo se na stari grad, koji je smješten na visokom poluotoku, s kojega se zidine spuštaju skroz do obale. Danju vjerojatno izgleda impresivnije, ali i noću je vidik odozgo bio spektakularan. Ulice staroga grada su uske i zavojite, no, nažalost, dosta je zapušten.

Pogled na stari grad Ulcinj:

Odmor na zidinama:

I tako smo u nekih dva sata večernje šetnje riješili i Ulcinj, te se otputili prema našoj sobi, u kojoj ću se ja, nakon tuširanja, skoro ubiti, poskliznuvši se na mokri pod i izbjegnuvši udarce glavom u WC-školjku, lavabo i štok. Ove dvije crkotine su već lagano tonule u san, a Mate je samo promrsio “Kakva je to buka?”, dok sam se ja dizao s poda razderanoga nožnoga palca.
Ipak, čekala nas je posljednja noć prije prelaska granice…

Tri orlića u zemlji orlova

Ideja se rodila još lani (2006.), za vrijeme Nikolinoga i moga izleta u Sarajevo. Tijekom toga izleta natuknuo sam kako bismo iduće godine mogli u Crnu Goru, da i to malo obiđemo autom. E, onda je krenulo: ako smo već u Podgorici, pa baš bismo mogli skočiti i do Skadra…a onda, kada smo već tamo, mogli bismo i do Tirane…i tako je s vremenom to postajao sve više izlet u Albaniju, a Crna je Gora postala samo prolazna stanica.

Sastav ljudi za izlet bio je kolebljiv: isprva samo Nikola i ja, ostali koji su izrazili želju s vremenom bi odustali, a onda nam se početkom ljeta u ideji pridružio i Mate. Tako je oformljena trojka koja će pokoriti predrasude Hrvata o Albaniji.

Dogovoreni početak bio je u petak, 17. kolovoza, kada sam se ja iz Zlarina otputio do Nikole u Živogošće, a onda smo se nakon prospavane noći obojica vlakom iz Ploča uputila na vikend u Sarajevo, gdje smo se našli s Matom. Sarajevo je, međutim, prilično dobro opisano, i mislim da taj vikend nije bio ništa spektakularno, tako da ću preskočiti naše dogodovštine s toga dijela putovanja. U nedjelju navečer naša se trojka vratila u Ploče, pa potom u Živogošće na spavanac.

PONEDJELJAK, 20. KOLOVOZA 2007.

 Živogošće, jutro, smirujuća vizura:

Rano buđenje, oko 7 sati, otkrilo nam je da je Nikola, naš vozač, te noći spavao samo pola sata, jer ga je uhvatila nesanica, pa je noć proveo lutajući po plaži, a usnuo je malo pred jutro. No, uvjeravao nas je da može voziti, i da uopće ne osjeća umor. I tako smo se potrpali u auto, te krenuli u veliku avanturu.
Nakon tankanja benzina u Gradcu, i prijeđene doline Neretve, prošli smo Neum, a onda je Nikolu počeo svladavati umor. Zaključio je da mora malo odrijemati, te je skrenuo na pokrajnju cesticu do nekoga smetlišta blizu odvajanja ceste za Ston. Dok je on drijemao u autu, Mate i ja smo se šetali smetlištem, tražeći put do obale Malostonskoga zaljeva (inače, mislim da je isti strogi rezervat prirode, dakle područje u kojemu je zabranjena ikakva ljudska djelatnost). U želji da Nikolu održimo budnim, na obližnjoj benzinskoj kupili smo mu i Red Bull. Po povratku do auta, uvidjeli smo da se dotični već probudio, i da nije baš oduševljen energetskim čudom koje smo mu Mate i ja ponudili. Ipak, otpio je par gutljaja, zaključio da je dovoljno budan (iako se Mate nudio da on vozi – premda je vozačku zaboravio u Zagrebu), te smo krenuli prema Dubrovniku.
Negdje oko Slanog nazvali smo Orsata kako bismo provjerili je li u Dubrovniku, e ne bi li pala neka kava. Bio je. Na sreću, kako će se kasnije uvidjeti.
Pet minuta prije nego ćemo ući u Dubrovnik obavijestili smo ga da bude spreman pred kućom, da ćemo ga pokupiti i idemo na kavu. A onda se dogodilo…

…križanje u mjestu Lozica, na kojemu se desno skreće za Mokošicu, te se starom cestom oko Rijeke Dubrovačke ulazi u Gruž, a lijevo se ide na Most dr. Franja Tuđmana. Razgovarajući i razmišljajući o nečemu odjednom me prenula kočnica na koju je Nikola silovito stao. Auto ispred nas približavao nam se, sporo, ali ipak dovoljno brzo da vidimo da nećemo stati prije nego što se na njega naslonimo. Tj., mislio sam da ćemo se samo nasloniti, ali su te moje nade nestale kada se hauba počela pigati. Tada smo stali, zaustavljeni sigurnosnim pojasom.

Izlazak iz auta pokazao je vrlo gadnu sliku. Auto ispred nas, Peugeot 405, imao je samo malo napuknuti stražnji odbojnik. Naš auto, Toyota Carina II, imao je razbijenu masku, oba fara su visila na žicama, hauba je bila iskrivljena i, kako ćemo kasnije ustvrditi, zaglavljena. Iz Peugeota bosanskohercegovačkih tablica izašla su tri putnika, od toga dvojica blizanci, slični kao jaje jajetu. Mate je odmah zvao policiju, dok je Nikola bio očajan, ponavljajući “Ništa od Albanije…” Ja sam ga, kao osoba koja se nikada ne miri s negativnom realnošću, odmah počeo uvjeravati da nema mjesta očaju, iako je to što nam se dogodilo gadna stvar, ali ipak godina dana nabrijavanja na Albaniju, i najave toga putovanja nisu nešto što bi minorna saobraćajka mogla spriječiti. Ipak, na njegovu se licu i dalje vidjela skepsa.
Mate je javio policiji i Orsatu što nam se dogodilo, pa se Orsat uputio pješke nama u susret. Za to su vrijeme prošle čak dvije policijske ekipe, koje su nam postavile identično pitanje: “Jeste li obavjestili policiju?” “Jesmo.” “Onda dobro.” i otišle. U međuvremenu je Nikola ipak pomaknuo auto sa sredine križanja na rub ceste, pri čemu smo skužili da iz auta nešto curi:

“Ulje”, bila je prva i najcrnja prognoza. Ipak, ispitujući miris tekućine koja je formirala lokvu, ispalo je da je to ipak antifriz iz hladnjaka, što je svakako manji kvar, iako još uvijek auto nije bio tehnički ispravan za nastavak vožnje. Postavili smo i trokut, preko kojega nam je prvo jedan kombi prešao (kreten nije primijetio trokut, nego je, uključujući se u promet, čineći čim manji luk smrvio trokut), a onda još jedna ženska skoro, spriječili su ju moji i Matini urlici u zadnji čas.

Nikola očajan, ja ga uvjeravam da nije sve propalo:

Za to smo vrijeme od Hercegovaca (inače su blizanci autoelektričari iz Ivanjice – dakle, teoretski su nam mogli srediti auto) doznali da su oni zapravo promašili skretanje, i jasno, logično, što ćeš napraviti ako promašiš skretanje, a iza tebe kolona? – opaliti po kočnici odmah nakon križanja, a ove iza tko šiša. Naš auto zeznulo je pak to što nismo imali ABS (inače bismo možda i stali, ali bi nam se netko vjerojatno nabio straga), kao i to da je maska puno niža od odbojnika Peugeota, što je uzrokovalo njeno pucanje. Uglavnom, prema glupim prometnim pravilima, Nikola bi trebao biti kriv, jer je bio iza, iako su Hercegovci napravili opasnu radnju. Usto, zbog odbljeska svjetlosti, nisu se u prvi mah vidjele ni štop-lampe Peugeota. U svakom slučaju, ako ga tuže, zna se tko će pisati žalbu. evilgrin

Pogled s mjesta nesreće prema Gružu:


Cruiser i Daksa:

Koločep, mislim:

Pravi razmjer nesreće:

No, dočekali smo konačno i policiju, koja nas je napala zašto nismo maknuli aute s ceste (maknuli smo ih samo na rub), iako i sami dobro znaju da se aute koji su sudjelovali u sudaru ne smije pomicati. Onda su krenuli mjeriti onim svojim koloturčićem, pa su obavili alkotest (Nikola je bio u panici zbog Red Bulla), sastavili zapisnik, pozvali karambol-transport, i otišli. Za to je vrijeme do nas već došao Orsat, koji nam se pridružio u čekanju raspleta:

I njegova slika:

orsat

(ovdje se još obavlja uviđaj)

Tako su policija i Hercegovci otišli, a mi smo ostali na podnevnom suncu Jadranske magistrale čekati vučnu službu, koja se pojavila nakon dobrih pola sata. Natovarili su auto na kamion, nas u auto, i tako smo, vozeći se unatrag na kamionu, prešli Tuđmanov most.
Srećom, Orsat ima kuću s parkiralištem odmah na Magistrali, tako da nismo morali daleko ići, ali je karamboler ipak omastio brk za 360 kn. Nikola je uparkirao krš na parkiralište, i dogovorio s ocem da neki njegovi poznati odšlepaju auto idući dan od Dubrovnika do Ivanić Grada, a mi smo, u turobnom raspoloženju, krenuli u Grad.

Pogled s Orsatova parkirališta:

Nikoli nije bilo ni do čega, ponajmanje do Albanije, Mati je bilo svejedno, a ja sam neprekidno širio duh “Nema predaje”, trudeći se nabrajati pozitivne argumente za ići dalje busom: vozač će moći više vidjeti, jeftinije će nas doći od benzina, Albanci voze kao luđaci, i sigurno bi nam se tamo nešto dogodilo s autom, a Albanija nema auto-kluba i teško da bismo tamo išta postigli, osim toga, Albanija ima puno podmitljivih policajaca koji ti izmisle neku pogrešku i traže te globu. Naravno, cijelo smo vrijeme vrtjeli i priču “Da nismo…”, koja se odnosila na to kako bismo bili izbjegli sudar samo da nismo čitali novine toliko dugo u Živogošću, da Nikola nije drijemao kod Stona, da Nikolini djed i baka nisu uzeli novi auto s ABS-om…

Malo slika iz šetnje Gradom. Ne znam je li Nikola slikao (liči mi na autoknips), ili je jednostavno bio u prevelikoj depresiji da bi se pojavio na slikama:

Opožareni Srđ:

Spuštamo se u Grad:

Pogled prema Lovrijencu:

Minčeta:

Lovrijenac:

Grad odozgo:

Stradun, umjetnički – i mi:

Bez nas:

Pile:

Zaključili smo da picigin pomaže, pa smo se otišli kupati na Ploče, gdje smo kompletne stvari ostavili na plaži, a onda neprestance piljili u njih iz mora, iz straha da nam netko sve ne popali. Poslije picigina, Orsat nas je odveo, prilično zaobilaznim putem, opet do sebe doma. Tada je već bilo odlučeno da ćemo prespavati u Dubrovniku, i onda vidjeti što i kako dalje.
Orsatovi starci su nas dočekali sa suosjećanjem i razumijevanjem za našu havariju, pače, ponudili su nam i bračni krevet da prespavamo. Usto, sestra Orsatove mame radi na autobusnom kolodvoru, pa smo ju zamolili da se raspita za buseve prema Crnoj Gori i da nam rezervira karte. Nekako u to vrijeme Nikola se prelomio i rekao da ide. Njemu je prvenstveno najveći problem bio zbog love (neplanirani troškovi šlepanja), kao i činjenice da ne može baš razbiti auto, nazvati doma i reći to, a onda flegmatično produžiti u Albaniju. Ali, ipak je pristao poći barem do Crne Gore.

Večer smo proveli u lounge-baru u uvali Lapad, uz razgovor ugodni i preskupu pivu, a onda smo se vratili doma, gdje nas je čekala fina večera, i kasnije razgovor s Orsatovim tatom na terasi s pogledom na čitav Dubrovnik. Kada smo napokon legli, Nikola se kolebao da li da ode po stvari koje je još ostavio u autu (vreću za spavanje i par karata Crne Gore i Albanije), ali je zaključio da mu se ne da. Te su noći angažirani prijatelji Nikolinog starog odvezli auto, tako da je Nikola u nastavak pustolovine krenuo s polupraznim ruksakom za faks, i parom tenisica, koje je zavezao žnirancima za ruksak. Ja sam pak imao dupkom pun školski ruksak i vreću za spavanje, a Mate pravi ruksak (zbog veličine zvan “frižider”) i, također, vreću za spavanje.

Karte su nas čekale, rezervirane za bus do Kotora…

O čemu se tu zapravo radi

Psihoputologija je nastala pred kojih 6-7 godina, u želji da na jednom mjestu smjestim putopise koje sam dotada napisao nakon svojih putničkih avantura po državama istočne Europe. U međuvremenu se krug država proširio, što je kulminiralo i mojim velikim putovanjem od Hrvatske do Novog Zelanda tijekom 2015. i 2016. godine. Tako je ukupan broj putopisa došao do 12. A onda je stara Psihoputologija, uslijed toga što se blogerski servis koji joj je bio dom odlučio ugasiti uz neku nemuštu izliku, jednostavno preko noći nestala. Bez obavijesti, bez traga. Navodno je nekim autorima ponuđeno da im se na zahtjev pošalje sadržaj njihovih blogova, meni na moje zahtjeve nije nitko odgovorio. I stoga sam odlučio početi stvarati Psihoputologiju iznova, na tehnički naprednijoj i prilagođenijoj stranici, za koju se nadam da neće doživjeti istu sudbinu.

Moje ime je Krešimir Sučević Međeral, jučer sam napunio 39 godina, po struci sam  lingvist, po hobijima kvizaš i putnik. Brojka zemalja koje sam posjetio trenutno iznosi 53,5 (ovih pola je Katar, na čijem sam tlu boravio samo u međunarodnoj zračnoj luci u Dohi, tako da tehnički nisam ušao u njega), a u dugoročnim planovima ih je još barem stotinjak, ako dopusti vrijeme, financijske mogućnosti i ostale obaveze (otprije godinu dana sam i suprug, a u dogledno vrijeme nadam se i otac, što bi moglo barem na nekoliko godina usporiti moj putnički ritam i ograničiti odabir destinacija). Putopise sam pisao prvenstveno za vlastiti gušt i gušt potencijalnih čitatelja, nikada iz komercijalnih pobuda – jednostavno za time nisam imao potrebe uza svoje redovne prihode, a i ona marginalna komunikacija s nekim tiskovinama koje su radile priloge o mojim putovanjima, te njihovi zahtjevi o tome što bi reportaže trebale sadržavati kako bi uvjerile čitatelje da je riječ o pravom putovanju, osnažile su moj stav protiv komercijalizacije nečijeg osobnog putničkog iskustva. Moja je želja čitatelju pružiti nepatvoreno stanje uma u kojem sam se kao putopisac nalazio kada sam pisao te retke, bilo ono prihvatljivo nekim društvenim uzusima ili ne. Zato i ovo psiho- u nazivu bloga, jer sam svjestan da će neke moje reakcije i stavovi ponekada tako zazvučati. Putovanje – u vlastitom aranžmanu, s ruksakom na leđima, u društvu ili samostalno – jest intenzivno iskustvo, koje iz pojedinca izvlači intenzivne oblike ponašanja, i pozitivne i negativne. Netko kaže da je putovanje pravi test za odnos, biti s nekime 24 sata u novoj i nepoznatoj okolini može ljude i dodatno povezati i rastaviti. Ja sam imamo prilike putovati i s drugima i sâm, s nekim su me ljudima putovanja povezala, s nekima rastavila, sve je to dio životnih iskustava. Osobno spadam u one ljude kojima je lokacija primarna i mogu isfiltrirati činjenicu da sam na tom mjestu bio s nekim tko mi nije bio po volji. Netko drugi ne može odvojiti mjesto od društva, pa mu tako loš odnos s nekime pokvari i doživljaj mjesta gdje su bili, čak do te mjere da više nikada ne ode tamo. I to je po mom skromnom mišljenju tužna posljedica međuljudskih odnosa – krivi ljudi na nekom mjestu čine to mjesto nepotrebno, a katkada i nepopravljivo, krivim. Ja srećom ne spadam u takve ljude, dapače, sklon sam davati mjestima (a i ljudima – nekima nasreću, nekima nažalost) više prilika nego što zaslužuju. Za mjesta obično ima više nade nego za ljude.

Zaključio bih ovdje uvodna promišljanja, za početak sam rekao i više nego dovoljno, a u nastavku će kroz putopise biti sasvim dovoljno prilike i za razmišljanja i za interakciju. Nadam se da će budući čitatelji komentirati i razmjenjivati svoje dojmove, te da ćemo se lijepo družiti na ovoj stranici.