SUBOTA, 25. KOLOVOZA 2007.

Prvo bih htio napomenuti da smo prethodne večeri bili upozoreni da ne otvaramo balkonska vrata, zbog komaraca. Međutim, ja sam morao napuniti mobitel, a od svih utičnica u sobi, jedino je ona u koju je bio uključen klima-uređaj odgovarala profilu moga punjača (ostale su bile one talijanske, s trima rupicama i šire od punjača), tako da sam ištekao klimu i punio si mobitel. Onda je ovoj dvojici bilo vruće, pa su otvorili vrata i komarci su, jasno, navalili. Prije spavanja sam se dosjetio jadu, ugasio svjetlo u sobi, a ostavio ono u kupaoni i pritvorio vrata. Nakon nekih 5 minuta sam zatvorio vrata kupaone i doista, pokazalo se, svi su komarci zbrisali unutra.
Negdje pred jutro sam, međutim, morao ići na WC, a to je značilo ulazak u grotlo. Negdje u tih minutu, minutu i pol koliko sam bio unutra krvopije su me pošteno izbole. Po povratku u krevet sam vidio da imamo još pola sata do buđenja…
Nakon buđenja uslikao sam okoliš hotela s balkona:

(pogled u smjeru glavne ulice)

(pogled prema sjeveru)

Lagano smo se pakirali, a ja sam za doručak odlučio popiti onu karipsku pivu, da vidim kakvo je to smeće. Začudno, uopće nije bila toliko loša.

Izgled naše sobe:

Primjetite šlape ispod kreveta. U svim hotelima gdje smo spavali, kolikogod bili loši (zapravo, spavali smo u samo trima hotelima), uvijek smo dobili šlape.

I tako smo krenuli prema autobusnom kolodvoru glavnom ulicom. Bilo je prošlo pola 8 i u jednom smo času na glavnoj ulici ugledali poznati prizor: naš furgon od jučer kretao je opet na svoj 5,5-satni put do Sarande. I vozač je nas skužio i veselo nam potrubio.
Odmah smo našli bus za Tiranu, smjestili se, i u 8 sati napustili Vloru. Cesta nas je vodila preko Fiera (koji nije nimalo spektakularan grad), potom uz gradilište autoceste južno od Lushnje, a onda sam zaspao i probudio se na rubu Drača, gdje je “prolazni kolodvor” za buseve koji ne ulaze u grad. Zapravo se radi o kružnom toku gdje autobus stane na onoliko vremena koliko mu treba da iskrca putnike.
Do Tirane smo išli nekom pokrajnjom, starom cestom (postoji inače i autoput). Sve skupa, trebalo nam je oko 3 sata do Tirane, a onda nas je vozač ostavio na jednom od tiranskih punktova za iskrcavanje. Trebalo se snaći, trebalo je locirati i mjesto odakle polaze busevi za Skadar, jer smo bili u vremenskoj stisci.

Vođa sigurno kroči, u ruci mu vreća…:

Ulice Tirane i šarene zgrade:

“E, kužiš, sada moramo tu skrenuti lijevo, ako se ne varam…”:

“…to znači tam”:

Ponovno je moj nos dobro identificirao smjer kojim moramo ići, našli smo kružni bulevar:

Promet:

Svaka veza imena benzinske kompanije i modelâ na slici je slučajna:

Kružnim smo bulevarom za oko kilometar i pol došli do Trga Zogu i Zi (Crna ptica), odakle kreću busevi i furgoni za Skadar. Za Skadar su kretala dva, jedan od njih je bio posve nov i prilično luksuzan, a i skorije je kretao. Na brzinu je Mate kupio vodu i bureke i krenuli smo. Za razliku od busa, ovaj nije išao cestom kroz slamove, nego pored tiranskog aerodroma Rinas. Aerodrom izgleda kao neki lokalni aerodrom u Hrvatskoj. Onaj brački nisam vidio, ali pretpostavljam da je te veličine. Malo oveća ledina s pistom. Avioni – samo propelerci. Jedini međunarodni aerodrom u Albaniji.
Put do Skadra bio nam je već poznat, tako da smo se uglavnom odmarali. Kad bismo vidjeli neko ulijetanje u škare tješili smo se “Još samo malo ovakvih šokova.” Jedanput smo i mi završili u škarama, kada je auto koji smo pretjecali naglo opalio po gasu. Vozač ga je ipak uspio prestići, a kako smo nas trojica sjedili na stražnjem sjedalu, Mate je bez pardona vozaču auta pokazao srednji prst, na što mu je ovaj razdragano mahnuo.

U furgonu:

Kontrasti albanskog prometa:

I ulazimo opet u Skadar. Evo slike onog drvenog mosta na Bojani (u pozadini se vidi Skadarsko jezero):

Vozač nas je iskrcao na istom mjestu kao i Vehabija i pitao nas kamo idemo dalje. Mi smo rekli za Ulcinj, a onda nam je objasnio da moramo čekati jednog tipa s velikom bradom. Kao da to nismo i sami znali…

Opet onaj isti kružni tok:

Turist:

“Da ga razbijemo?”

Pogledali smo prvo postoji li još neki furgon za Ulcinj, ali ga nije bilo. Stoga smo odlučili potražiti nešto za pojesti. Preko puta mjesta gdje smo stajali nalazio se restoran i pizzerija:

Međutim, kad smo se sjeli, rekli su nam da kuhara nema i da možemo samo popiti nešto. OK, daj što daš.
Onda smo se Mate i ja zapričali o tome je li fonem hiperonim grafema ili posve neovisan pojam, pa smo opet imali galamu. U jednom trenutku sam otišao provjeriti je li Vehabija možda stigao i opazio da vani stoji furgon, ne Vehabijin, ali s natpisom za Ulcinj. Brzo smo pokupili stvari i krenuli prema furgonu, ali ispostavilo se da je već pun i da smo zakasnili. Da nismo trkeljali o fonemima, možda bismo stigli na vrijeme. Ništa, imali smo još oko dva sata do Vehabije. Dečki su me poslali da odem pronaći nekakvu hranu i piće. Pronašao sam jedno mjesto gdje se prodavao kebab, pa sam ih razveselio time. Putem do tamo i natrag napravio sam par slika Skadra u subotnje popodne. Glavna ulica:

Tipična arhitektura:

Smeće po ulicama:

Inače, putem sam prošao i pored kontejnera punoga plišanih životinja, koji su neki klinci praznili uvukavši se unutra i bacajući plišance van.

I opet kružni tok:

Iza se vidi zgrada u kojoj je, mislim, kazalište. U lijevom dnu slike se nalazi autobusni kolodvor. Glavna ulica izlazi desno s ovoga kružnog toka.
Glina je inače jedna od marki albanske vode.

I tako smo sjedili ispred valjda jedinog hotela u Skadru i žvakali svoje kebabe, kada smo primijetili poznati furgon, a ubrzo i poznato lice. Vehabija nas je pozdravio, a potom se udaljio u smjeru džamije. Kasnije smo čuli mujezinov poziv na namaz, prvi put u 4 dana da smo čuli ikakvu reprezentaciju vjerskog života. Malo kasnije u daljini smo čuli i crkvena zvona.
Albanija se inače 1967. proglasila službeno prvom ateističkom državom u svijetu, a taj sekularizam osjeća se i danas, jer službene statistike o vjeroispovijesti ne postoje. Nagađa se da su oko 70% muslimani, 20% katolici i 10% pravoslavci.

Dok smo čekali Vehabiju prišao nam je jedan taksist, nudeći nam prijevoz do Ulcinja. Mi smo mu objasnili da imamo furgon, ali je on uporno ponavljao “Nema furgona, za danas je sve otišlo.” Šutke sam mu pokazao prema Vehabijinu furgonu, ali nije se dao smesti.
Zatim je naišlo dvoje stranaca, dečko i cura, od kojih se ona uputila u hotel, a dečko počeo razgovarati s nama. Pitao nas je odsjedamo li u hotelu, a mi smo mu rekli da ne, da nam je dosta Albanije. Onda nas je pitao odakle smo. “Iz Hrvatske.” “A, Hrvatska? Prošao sam sada onuda pješke.” “Pješke? A odakle si inače? ” “Iz Švicarske.” “A odakle si krenuo pješačiti?” “Iz Švicarske.” “Pa kada si krenuo?” “12. svibnja.” “A dokle planiraš pješačiti?” “Do Mongolije.” “Do Mongolije? I koliko će ti trebati?” “Pa, računam oko tri godine. Onda ću se vratiti Transsibirskom željeznicom.”
U međuvremenu se i cura vratila, pa se Mate zapričao s njima, dok smo se Nikola i ja bavili svojim mislima. Uglavnom, ispalo je da su cura i dečko, on je osteopat, a ona medicinska sestra, dali su otkaz na poslu, prodali kuću i krenuli na put. Nemaju baš puno novca, planiraju i raditi usput, imaju i blog gdje opisuju svoje putovanje. Idući plan im je kupiti magarca, tako da mogu natovariti stvari (koje sada voze na nekakvim improviziranim laganim tačkama) na njega. Mate im je rekao da je Albanija definitivno najbolja zemlja za kupiti magarca, jer ih ima u izobilju, jedino je problem kako će ih pustiti s njim preko granice. Mate ih je pitao i zašto ne idu biciklima, ali je dobio odgovor “Pa to je prebrzo, ne stigne se ništa vidjeti.”

Ovjekovječili smo ih:

Zatim se vratio Vehabija, i valjalo nam je krenuti. Pozdravili smo se s njima, a Vehabija nam je rekao da je do Ulcinja vožnja 5€. Jeftinije nego u suprotnom smjeru. Furgon je bio pun i tako smo u pola 6 krenuli natrag u Crnu Goru.

Iznad Skadra uzdiže se tvrđava Rozafa. Prema legendi, dobila je ime po ženi toga imena, koju su uzidali u nju (njihova verzija Veronike Desinićke). Rečena Rozafa je tražila da se u zidu ostave dvije rupe, tako da može dojiti djecu. I dandanas žene dolaze umivati grudi u vodi iz tamošnjega izvora, jer vjeruju da je zdrava i da koristi mlijeku.

Tvrđava Rozafa:

Prelazimo drveni jednosmjerni most preko Bojane:

Pogled na Rozafu s druge strane Bojane, u prvom planu čerga:

Na cesti prema granici sreli smo još malo tradicionalnih prometala:

I evo nas – granica! Neobično velika gužva, ipak je subota popodne i vjerojatno mlađarija ide u Ulcinj na večernji izlazak. Čekali smo dobrih 15 minuta, a uokolo je bilo nekoliko bunkera koje sam uspio poslikati, iako je to granično područje, pa me bilo strah da me netko ne zaustavi i natjera me na formatiranje kartice:

Posljednji pogled na Albaniju:

Ilegalni useljenik:

Vehabijin minibus:

Tako smo ostavili Albaniju za sobom i lagano se spuštali već poznatom cestom prema Ulcinju. Ipak, stvari nisu baš glatko išle. Na jednom zavoju Vehabija je stao i popričao s vozačem Mercedesa skadarske registracije, koji je u kvaru stajao pored ceste. Potom se okrenuo, uzeo sajlu i počeo šlepati Skadarliju natrag prema granici:

Tako smo se neka tri kilometra pitali dokle ga zapravo misli šlepati, ne valjda do granice, ili, još gore, do Skadra. Međutim, došli smo do neke pokrajnje cestice, prema nekom zaseoku, i tamo ga je otkvačio. Taman dok su manevrirali, naišao je neki auto koji je trebao skrenuti na tu cesticu (Murphyev zakon). Vehabija je nešto objasnio vozaču tog auta (naravno, na albanskom), ovaj je otvorio prednju haubu, pa smo ih ostavili. Izgleda da je frajeru riknuo akumulator…

Stigli smo ipak do Ulcinja, Vehabija nas je ostavio u centru, a mi smo se odmah otputili prema kolodvoru. Dogovor je bio – čak i da ne stignemo do Hrvatske (a prema Lonely Planetovu vodiču nije više trebalo biti buseva te večeri), spavat ćemo bilo gdje, samo ne opet u Ulcinju. Makar da dođemo do Budve.

Predvečerje u Ulcinju:

Na kolodvoru su nam, međutim, rekli da ima Centrobusov bus za Sarajevo, koji ide preko Hrvatske. Puna šaka brade. Recite, ide li preko Ploča? Ne znam, to ćete morati pitati na susjednom šalteru, ovo su informacije (!). Na susjednom šalteru žena je Albanka i malo polakše shvaća. Nikola me pita koliko ta karta košta. Odakle da ja to znam? Ako ti je skupa, onda nećeš ići?
Na kraju doznajemo da ne ide u Ploče. OK, ide li u Metković. Opet gleda. Vidite, ne znam, meni ne piše. Odgovara li vam Čapljina? Pa, Čapljina je iza Metkovića, zašto platiti više? Što imate prije Čapljine? Piše mi Neum. Dobro, dajte do Neuma, ako ide dalje do Metkovića, zamolit ćemo vozača da nadoplatimo.
Ah da, zašto su nam trebale Ploče/Metković? Matin stric nas je obećao tamo čekati, pa bismo prespavali u Prapatnicama.
Izađemo mi do busa, objasnimo vozaču situaciju i pitamo ga možemo li do Metkovića? Ne možete, imate kartu do Neuma. Ali žena nam nije mogla prodati, jer ne zna. Ne zanima me, imate kartu do Neuma i morate sići u Neumu.
Otkada se u Bosni drže zakona…

Naposljetku bus, normalan, udoban, klimatiziran. Još smo se nekako razgovarali sve do Budve, a onda me svladao umor, tako da sam prespavao Tivat (ovoga puta smo išli onuda) i probudio se tek u Lepetanima, prilikom ukrcaja na trajekt. Izašli smo na palubu i gledali vožnju (koja traje možda malo više od 5 minuta), potom se vratili u bus i opet zakunjali.
Probudila nas je granična kontrola. Uredno su štambiljali sve pasoše, a onda su došli do nas trojice, kao i uvijek, na zadnjim sjedalima.
“Momci, vi idete u Neum?” “Da.” “A hrvatski ste državljani?” “Da.” “Odakle putujete?” “Iz Albanije.” “Ništa, momci, morat ćete van.”
Izađemo mi, a tamo stoje još trojica Turaka, također s kartom za Neum. Carinici ne znaju turski, Turci ne znaju nijedan drugi jezik. Mate zna turski, pa počinje prevoditi. Za to vrijeme Nikola i ja idemo u carinarnicu, s torbama. Otvaramo stvari, vadimo van. A zašto ste bili u Albaniji? Turistički. A gdje ste bili? Jeste li bili u Sarandi? Između ostaloga i tamo. Otvorite pokrajnje džepove. Papirnate maramice. Otvorite ovu torbicu. Toaletni pribor. Izvadite malo stvari iz ruksaka. Pive za Marka. “Ovo nosim prijatelju u Split, je li to problem?” “Nije, pive nisu problem, glavno da nema droge.” Kasnije se ispričavaju, ali vele da smo automatski sumnjivi, em idemo u Neum, em idemo iz Albanije, a Mate još zna i turski. Totalni profil švercera. Puštaju nas. Turke ne, ispalo je da Turci ne znaju nikako objasniti po što zapravo idu, muljaju, imaju karte za Neum, a vele da idu u Mostar. Zadržat će ih na granici i vratiti u Crnu Goru.

Napokon Hrvatska. Jest da je dubrovačko područje, ali ipak… Mjesečina sjaji nad Lokrumom i stvara sjajnu cestu na vodi, a pod nama sjaji osvjetljeni Grad. Krasan prizor, ali pretaman da bismo ga slikali. Prolazimo pokraj Orsatove kuće, svjetlo gori. Šaljem mu poruku, gad ni ne odgovara. Opet prelazimo most, opet gledamo u istom pravcu kao i prošli put. Lozica. Gnj. Razbudili smo se, pričamo. Ekipa u busu se žali da ne mogu spavati od nas. Odite vrit.
Opet granica, Neum. Iskrcavaju nas u centru, Matin stric je već tu. Trpamo se u auto, nova granica, četvrta u istom danu. Vozimo se pored Opuzena, Ploča, a onda cestom za Vrgorac. Stižemo oko 2 u noći u Prapatnice, strina je još budna, čeka nas s večerom. Opet smo skoro zaspali u autu, razbuđujemo se, hrana, tuš i napokon san…

Pobijedili smo Albaniju. 4 dana, natrpana događajima, tako da je izgledalo kao 4 tjedna. Obiđena skoro cijela država, izuzev brdskih područja. Sve što smo si zamislili, vidjeli smo. A kako je izgledalo prvi dan… Tonem u san, bit će još vremena za sređivanje dojmova…

SRIJEDA, 22. KOLOVOZA 2007.

Probudili smo se malo prije 6, ne baš pretjerano odmorni. Ja sam imao i blagu glavobolju. Nakon pakiranja, izašli smo pred kuću u kojoj se nalazi agencija (naime, i naša soba je bila u istoj kući). S obzirom da je već bilo pola 7, očekivali smo minibus. Međutim, vrijeme je prolazilo, a minibusa niotkuda. Onda smo se sjetili da u Crnoj Gori autobusi kreću prije voznog reda, tako da je bilo moguće da nam je minibus pobjegao. Umirilo nas je to da je s nama čekao još jedan turist, kako će se kasnije ispostaviti, iz Irske. Dakle, ne bi valjda i on zakasnio…
Nakon nekih dvanaestak minuta pojavio se i kombi s natpisom “Shkodër”, iz smjera grada, a u njemu su već sjedili ljudi. Vozač koji je iz njega izašao izgledao je kao vehabija: duga prosijeda brada, dimije i pletena vunena kapica na glavi. Stoga smo ga i prozvali Vehabija. Nas trojica i Irac potrpali smo se u minibus, čiji su ostali putnici bili Albanci iz Ulcinja. Neki čak i nisu išli u Skadar, već u neko od mjesta uz cestu prema granici. I tako smo krenuli, u to još tmurno rano jutro, prolazeći samim jugom Crne Gore, cestom koja od Ulcinja vodi kroz jedan kanjon do Sukobina, gdje se spaja s cestom iz Bara i ide do obližnje granice.
Na granici nam je Vehabija rekao da pripremimo putovnice, a Irac i mi još i 10€, jer se ulaz u Albaniju za strance naplaćuje. Nakon toga se otputio prvo do crnogorskoga graničnoga objekta, gdje se nije dugo zadržao. Poslije kratke vožnje primjetili smo u grmlju pored puta zarašteni granični kamen, što je značilo da smo prešli u Albaniju. Ubrzo smo stigli i do albanske granične kontrole. Vehabija je opet odnio naše putovnice, a po povratku nas je obavijestio da su nam uz žigove u putovnice upisali i da smo platili 10€, kao neku vrstu potvrde.
Iskreno, očekivao sam da će nakon granice početi makadam, ili barem katastrofalna raspucana asfaltna cesta. Međutim, cesta kojom smo produžili od granice bila je identična onoj kojom smo i došli do nje. Promjenila su se međutim prometala: nije dugo trebalo da pored nas promakne konjska zaprega.
Ispostavilo se i da je Albanija neobično bogata domaćim životinjama. Stalno smo viđali krave, što mi je bilo neobično, s obzirom da se goveda smatraju stokom bogatih. Istina, krave su bile prilično mršave… Isto tako, viđali smo i konje.
Počelo je svojevrsno natjecanje tko će prvi ugledati bunker. Bunkeri, ostavština diktature, svojevrsni su lajtmotiv Albanije. Većinom su mali, za jednu ili dvije osobe, polukružne kupolice s četvrtastim otvorom. Priča kaže da je inženjer koji ih je projektirao tvrdio da mogu odoljeti tenkovskom napadu. Naravno, to su bile teške riječi, tako da je odgovorni inženjer morao stati u jednu od svojih kreacija, koju je izvana stao bombardirati tenk. Bio je u pravu, bunker je izdržao, a vlast je naručila sveukupno nekih 700 tisuća bunkera, i razasula ih širom zemlje. Danas su napušteni, a zbog svoje male veličine većinom ne služe ničemu. U nekima se odlaže smeće, neki su na plažama preuređeni, a jedna od novih svrha koju su dobili u postkomunizmu jest i pomalo bizaran običaj Albanaca da nevinost gube u bunkeru. Doista se radi o sigurnom seksu…

Prvi bunker ugledao sam ja, polurazrušen pored ceste. Općenito, očekivali smo da će država biti preplavljena bunkerima, no znali smo se često voziti kilometrima, a da ne vidimo nijedan.
Ubrzo smo prošli i prvo albansko pogranično mjesto, Muriqan, te se cestom približili rijeci Bojani, vozeći usporedno s njom. S druge strane rijeke počeo se nazirati oveći grad, u koji smo nedugo zatim i prešli, preko drvenog mosta, solidnog, ali nedovoljno širokog da bi preko njega promet mogao teći u obama smjerovima. Na ulasku u Skadar Vehabija je pitao tko treba dalje za Tiranu, na što se Irac javio, te ga je iskrcao u predgrađu:

(ne, NE kopam nos, nego vadim krmelj)

Nedugo zatim iskrcao je i ostale putnike na jednom usputnom stajalištu, dok je sâm nekamo otišao, ostavivši nas trojicu da čekamo u autu. Pretpostavljali smo da ipak ne dogovara prodaju šest bubrega.
Po povratku u minibus odlučio je malo popričati s nama. Pa odakle ste iz Hrvatske, pa ja sam bio u Hrvatskoj, služio sam vojsku u Varaždinu, pa se žalio da je nedavno vozio neke turiste u Dubrovnik, pa ga naši nisu pustili na granici (a izgleda kao Osama bin Laden, pitam se doista zašto ga nisu pustili), a čitavo to vrijeme govorio je staroštokavskim karakterističnim za Crnu Goru i Kosovo (“Bio sam kod vas na gran’icu.”, “Bog ve poživio.”, “Prijatno vi.”). Usto nam je rekao i da petkom vozi iz Tirane, kreće u 15 h, pa ako hoćemo, možemo s njim ići natrag. To je bila jedna od mogućih solucija, druga je bila da stignemo u subotu na neku od njegovih tura iz Skadra, u 9 ujutro ili 5 popodne.
I tako nas je Vehabija iskrcao u središtu Skadra, objasnivši nam usput gdje možemo promjeniti novce. Za 50€ na označenom smo mjestu dobili 6000 leka, te smo bili spremni za obilazak Skadra.

Tu nas je ostavio Vehabija – kružni tok u središtu grada:

Dječaci upoznaju Skadar:

Kružni tok, pogled prema zapadu:

Nikola započinje zauzimati svoje imperatorske poze:

U pozadini kip pet junaka, u prvom planu tri junaka:

Iako smo već vidjeli dosta iz minibusa, dojam se pojačao kada smo krenuli niz glavnu (valjda?) ulicu. Prva stvar koja se primijeti u Albaniji jest prljavština. Ulice nitko ne pomeće, jer bi to bio Sizifov posao. Kante za smeće postoje, ali su prerijetko postavljene, kontejneri uz cestu također, ali svi su bez kotača i dupkom puni. Tako se smeće baca po cesti. Uz rubnjak su naslagani nizovi plastičnoga otpada, vrećica, boca… Pločnik je isto priča za sebe. Dojma sam da se pločnici uređuju po principu čišćenja snijega – svatko sredi pločnik pred svojom kućom. Ako hoće, naravno. Asfalt je uglavnom ispucao, ako je ulica slučajno popločena, onda te ploče ispadaju, česti su i otvoreni, ali neoznačeni šahtovi… Arhitektura je tipično socrealistička, blokovi stanova, karakteristični za sve socijalističke zemlje, u Albaniji su posve prevladali, a zbog neodržavanja i dotrajalosti izgledaju naročito depresivno.
Ulica kojom smo išli bila je asfaltirana, no manje pokrajnje ulice koje su se na nju uključivale bile su prekrivene smjesom tucanika i zemlje. Za mene, koji sam dva mjeseca živio na gradilištu na Kvatriću, takav je prizor bio uobičajen, no bojim se da ovo nije gradilište…
Iz većine lokala (a u svim su zgradama prizemlja preuređena u dućane ili nekakve ugostiteljske objekte – nitko ne stanuje u prizemlju) treštala je glazba orijentalnoga štiha. Još jedna stvar koja je karakteristična za Albaniju – zbog čestih redukcija struje, naročito u zimskim mjesecima, nužna je pomoć strujnih agregata. Većina vlasnika radnji drži ih jednostavno – na pločniku ispred radnje. Zvuk agregata, cajki, automobilskih sirena, ljudskog razgovora (prilično glasnog), sve pomiješano sa slatkastim mirisom smeća koje trune – to je Skadar. Ali to je, kako ćemo kasnije ustanoviti, i dosta drugih albanskih gradova. Ipak, Skadar mi je nekako ostavio dojam najprljavijega, ne znam da li zato jer se još nisam bio navikao, ili zato jer je doista najzapušteniji od svih gradova koje smo posjetili.

Glavna ulica:

I niz nju:

Skadar je inače star grad. Stoljećima je bio uporište Gega (sjevernih Albanaca), a često je bio i metom napada. Sjedište polunezavisnoga pašaluka, za Balkanskih ga je ratova Crna Gora pokušala osvojiti, bezuspješno. Danas je, s oko 95 tisuća stanovnika, četvrti najveći grad Albanije.
Naposljetku smo pronašli jedan kafić i odlučili popiti kavu, promatrajući usput gradsku vrevu Skadra koji se budi ujutro. Moj pokušaj da naručim kavu s mlijekom, koristeći se znanjem albanskoga s faksa, pojačanim čitanjem deklaracija na proizvodima, završio je tupim pogledom konobara. Naime, sjetio sam se da se u deklaracijana često spominje riječ “pluhur”, koja bi mogla imati veze s mlijekom, pa sam tako tražio “kafe më pluhur”. Konobar mi je odgovorio s “Parlez-vous français?”, pa smo tako našli zajednički jezik. Dok je on išao po dvije kave i čaj za Matu, diskretno sam škicnuo u rječnik, da vidim što sam to zapravo prvotno naručio.
Naručio sam kavu s prahom. Ipak nisam bio toliko daleko, jer sam, tražeći dalje, nadošao i do riječi “qumësht”, pa sam se onda sjetio da je sintagma s deklaracija bila “qumësht në pluhur” – mlijeko u prahu.
Kava mi je malo pomogla da se riješim glavobolje, a i otvorila mi apetit, pa sam opet pozvao konobara i pitao ga ima li čega za pojesti. Njegov je odgovor glasio “Nemam, ali što želiš?” Pitao me želim li burek, što smo svi oduševljeno prihvatili. Tada je postavio ključno pitanje: “S čim?” Pa neka Bosanci i dalje žive u zabludi da je burek samo s mesom i da su ga oni izmislili.  Naravno, uzeli smo onaj punjen jogurtom, nakon čega se on otputio do obližnje buregdžinice i donio nam tri kipuća bureka. Albanski je burek dosta manji, i liči na naš trokut od lisnatoga. Ovaj nas je odlično okrijepio. Cijena? Prava sitnica: 30 leka = malo manje od 2 kune.
Nakon još malo razgovora s konobarom, i čaja popijenoga na Matin nagovor (“E, odličan je, morate probati.”) odlučili smo krenuti u obilazak grada. Prva je postaja bila katedrala, koja je za vreme socijalizma bila preuređena u odbojkaško igralište. Tako je, barem, tvrdio Lonely Planetov vodič koji smo nosili sa sobom. Putem do tamo, Nikola je u jednom času pokazao na nešto što je ležalo pored hrpe smeća u “zelenom pojasu” između kolnika i pločnika. Pratio sam prst i ostao zabezeknut. Tamo na podu, pored kontejnera za smeće, ležale su čitave iznutrice neke životinje, kao da ih je netom netko izvadio iz rasporenoga trbuha i nonšalantno odbacio pored ceste.
Albanci su nevjerojatno naporni. Ako hodate cestom i izgledate kao turist (a nas trojica jesmo), prvo će prilično eksplicitno buljiti u vas, a zatim će vam isto konstantno nuditi taksi. Jest da je to možda tradicionalna albanska gostoljubivost, ali ja više volim šetati gradom da me nitko ne ometa, a tuđu pažnju želim samo ako dođe do nekakvih poteškoća.
Silno sam htio kupiti tradicionalnu albansku kapicu (slab sam na pokrivala za glavu), i čak sam ju i vidio u Skadru, ali sam, kako će se ispostaviti, pogrešno pretpostavio da će ih biti za kupiti i u Tirani. Također, htio sam kupiti i veći ruksak, također bezuspješno.
Uputili smo se, dakle, prema katedrali. Prvo smo upitali dvije djevojke, koje su nas uputile u jednom smjeru. Ubrzo smo zaključili da to nije taj smjer, jer je zvonik koji smo vidjeli ostao s krive strane. U međuvremenu smo zašli i u stari dio Skadra, koji je čak i uređen, a malo me podsjeća na stari dio Samobora:

Neki krelci u skadarskoj uličici:

Skretanjem prema zvoniku našli smo se u glavnoj ulici toga dijela grada, gdje smo spazili i par knjižara, a Mate je poželio kupiti i albanski rječnik. Nažalost, mali nisu imali, samo veliki, tvrdo uvezan, prilično nezgrapan za nošenje.

Nikola s leđa slikan u toj ulici:

Eto, čisto da vidite kako se neki upute u Albaniju. Nažalost, na slici nema njegovih legendarnih tenisica.

Generativna lingvistika:

Uskoro smo opet promašili zvonik, pa smo stali i pitali neku časnu. Ona nas je opet uputila u pokrajnju ulicu, kamo su nas uputile i one djevojke. Na kraju smo konačno i došli do zvonika i ušli u crkvu:

Sjeli smo se u klupe i komentirali kako je netko ovo mogao adaptirati u odbojkaško igralište, usput komentirajući Nikolin agnosticizam s pozicije dvaju krštenika. Nakon nekoga vremena u crkvu je ušla ona ista časna koju smo pitali za put i uputila se prema nama. Prvo smo mislili da će nas zamoliti da se stišamo, no zapravo nam je objasnila da je crkva u koju smo ušli franjevačka crkva, a ne katedrala. Drugim riječima, zafrknuli smo se. Ista nam je časna na talijanskom objasnila da se ubrzo sprema vjenčanje i da je crkva stoga okićena. Zahvalili smo joj se i pitali ju još jednom za put. Onda smo se uputili konačno onamo kamo su nas svi slali (u katedralu, naime).
Putem sam spazio zgodnu vizuru za hungarologe  :

(Gec je albansko muško ime, ovo je određeni oblik. No na mađarskome „geci“ znači, s oproštenjem, „izdrkotina“.)

Jedna stvar na koju se u Albaniji morate naviknuti (jedna od mnogih, zapravo) jesu kontrasti. Kontrasti staroga i novoga, kontrasti suvremenog zapadnjačkog života i zabite čerge. Jedan arhitektonski kontrast vidite ovdje:

Naposljetku smo i došli do katedrale. TO je već izgledalo kao potencijal za odbojkaško igralište:

Tu smo nastavili debatu o vjeri i agnosticizmu.

Sada više ne znam koja je ovo točno crkva od svih koje smo vidjeli:

Ali ova je sigurno pravoslavna:

Zaključili smo da moramo videti i jezero. Skadarsko je jezero najveće na Balkanu, a grad ne leži sasvim na njemu, iako se rub grada dotiče isteka Bojane iz jezera. Još nam je konobar objasnio da imamo nekih 20-ak minuta pješke do obale, a da možemo i taksijem. Uputili smo se prema glavnoj ulici, u želji da nađemo voljnoga taksista. Putem smo prošli pored jednoga lijepoga parka između dviju ulica:

Pazite arhitekturu…

A u parku, zanimljiv prizor:

Opet Albanija i njeni kontrasti.

Vrativši se na glavnu ulicu opazili smo svadbenu povorku automobila:

Mladenci se voze na kolima (i ne, nije to romantični fijaker), a svatovi iza piče u BMW-u.

Taksisti su nam rekli da bi vožnja do jezera koštala 10€ (dakle, skuplje nego Ulcinj-Skadar), nakon čega smo se fino zahvalili i krenuli svojim putem. Odlučili smo da baš i ne moramo vidjeti jezero (pješke nam se nije dalo, jasno), jer je to ionako samo velika vodena površina. Stoga smo krenuli prema autobusnom kolodvoru.
Javni međugradski cestovni prijevoz u Albaniji obavlja se autobusima i furgonima (a to su zapravo minibusevi). Ne postoji nikakva autobuserska firma, nego su vlasnici privatnici koji kupe autobus i voze ljude. Autobus je obično neki Mercedes iz šezdesetih, a sudeći po bojama, dobar dio njih svoju je raniju službu obavljao u sklopu KTEL-a, grčke državne tvrtke koja održava međugradske linije. Čak ne znam treba li za održavanje autobusne linije tražiti neku koncesiju od vlade. Zbog takve neformalne strukture ni ne postoje autobusni kolodvori u pravom smislu riječi, već se radi o proizvoljnom mjestu u gradu koje je prikladno za prihvat veće količine autobusa i furgona. Svaki bus i furgon ima naprijed pločicu na kojoj piše kamo vozi. Voznoga reda nema, kreće se kada ima dovoljno putnika. Ipak, nikada nismo čekali više od pola sata na polazak. Nezgodno je jedino to da ćete nakon pet sati popodne teško naći ikakav međugradski prijevoz, osim za vrlo bliska mjesta, jer se noću nitko ne usuđuje voziti. Prtljaga se ne naplaćuje. Začudo, nema prizora gdje ekipa prevozi kokoši i ino blago, ili ih barem nismo vidjeli.
Dok smo čekali polazak, ja sam otišao potražiti WC. Prljavština na ulicama ponekada stvara dojam da biste se bez imalo poteškoća mogli pomokriti i nasred ceste, i da vam nitko to ne bi zamjerio. Ipak, dobar je odgoj prevladao, pa sam ušao u jedan prilično uređeni kafić, i pitao ih mogu li se poslužiti njihovim zahodom. Dozvolili su mi, pa sam skužio da je zahod zapravo mračna izba u stražnjem dijelu zgrade, kojoj su još i zidovi obojani u tamnoplavo, naravno čučavac i umivaonik iz kojeg stalno curi voda. Još jedan kontrast…
I tako smo ostavili Skadar, s pogledom na njegov zamršeni promet, u kojem svi idu u svim smjerovima, a između se provlače biciklisti… No pravi su nas šokovi čekali tek kada smo izašli na cestu prema Tirani.
Mislili ste da Talijani voze kao luđaci? E, onda si možete misliti kako se vozi u zemlji koja je bila divlja, a onda su ju osvojili Talijani. Kada nam je prvi put netko uletio u škare, ukočio sam se na sjedalu. Onda sam shvatio da se nitko ne uzrujava, naročito kada sam idući put doživio da auto koji prestiže neće uspjeti izaći iz škara. Oba ostala auta su lagano skrenula prema rubovima kolnika, otvorila se treća traka, i ovaj je obavio pretjecanje do kraja. O osjećaju kada autobus pretječe kamion, ili kada vozite iza kamiona, a pretječu vas dva auta, od kojih prvi uleti u škare ispred kamiona, a drugi se ugura između kamiona i vas, da ne pričam. Ipak, kao opomena svako malo uz cestu ćete naići na obilježje da je ovdje netko poginuo. I to ne svijeće i vijenac kao kod nas, već skoro čitav nadgrobni spomenik, od mramora, sa slikom, godinama rođenja i smrti, čak i zanimanjem poginuloga.
Za vrijeme vožnje autobusom u jednom se času “kondukter” (tj. vozačev pomoćnik, koji usput otvara stražnja vrata ako se zaglave) digne i krene naplaćivati vožnju. Plaća se živom lovom, nema govora o nekakvoj karti koju dobijete. Zanima me plaća li itko porez… Isto tako, autobus se zaustavlja ako bilo gdje uz cestu vidi nekoga tko izgleda kao da mu treba prijevoz. Sve u svemu, jedan ogromni autostop.

Malo slika pejzaža sjeverne Albanije:

Obalna ravnica ovdje je široka nekih 50-ak km, nakon toga počinje gorje. U ovom dijelu nismo išli uz obalu, ali ona je niska i močvarna, a more je plitko. U tom se dijelu inače nalazi i velika prirodna luka Shëngjin.

Klima u autobusu:

Loše se vidi, ali to su autobusna vrata zaglavljena plastičnom bocom vode, tako da zrak može strujati unutra. Isto tako, klima se stvara otvaranjem prozora, ali je opći dojam da sjedite pod fenom, a ne air-conditionom.

S obzirom da sam ljubitelj željeznice slikao sam i pruge preko kojih bismo prelazili. Ovo je željeznička stanica u mjestu Lezhë:

Da, aktivno se koristi.

Prijelaz preko isušenog riječnog korita, ne toliko rijedak prizor ljeti u toj kraškoj zemlji:

I evo ih – bunkeri!:

I tako stigosmo i do Tirane. Cesta Skadar-Tirana prilično je dobra, podsjeća npr. na Ličku magistralu. Međutim, malo prije Tirane, kada već počinje prolaziti kroz njene slamove (jer tamo sva prigradska naselja izgledaju kao slamovi) postaje sve lošija, isprekopana. Pa onda opet sektor dobre ceste i opet rupe. Naposljetku ulazimo na cestu koja vodi prema centru Tirane:

Promet u Tirani bi se najbolje mogao opisati riječju “kaos”. Često imate dojam da se tamo ljudi voze samo zato da se voze, svi idu u svim smjerovima, iako vjerojatno ne trebaju, ili možda kruže tražeći parkirno mjesto. Na periferiji nijedan semafor ne radi, ako negdje u gradu i ugledate prometnika, on SMETA. Svi imaju prvenstvo prolaza. Ako želite preći ulicu tamo gdje nema semafora ili isti ne radi, onda je najbolje čekati da nastane krkljanac, pa se provući između stojećih automobila.
S obzirom da sam “autobusni kolodvor u Albaniji” definirao kao “dovoljno prostrano mjesto da prihvati autobuse i furgone” sasvim je jasno da takvoga mjesta u Tirani nema, jer autobusi i furgoni dolaze iz svih dijelova države. Stoga se grupiraju po smjerovima, pa tako imate “zapadni kolodvor”, “sjeverni kolodvor”, itd.
Nas je vozač iskrcao na kraju Bulevarda Zogu, gdje počinje uži centar Tirane. Samo križanje izgledalo je kao Kvatrić u srpnju, s tim da se promet ovdje normalno odvijao, a ni po čemu drugome se nije dalo zaključiti da bi bila riječ o gradilištu. S jedne strane započinje bulevar u stilu prekrasnih širokih avenija u ostalim gradovima Mediterana. Nasuprot njemu, s druge je strane posve derutna zgrada željezničkog kolodvora, a pored nje nekakve poluruševne straćare. Posred križanja stoji nekoliko kontejnera po kojima, kako ćemo kasnije vidjeti, noću ruju psi lutalice.

Mjesto gdje nas je bus ostavio, lijevo počinje Bulevard Zogu prema centru, desno je željeznički kolodvor, a na sredini je krkljanac:

Slikano od željezničkog kolodvora prema mjestu s kojega je slikana prva slika. Ulica iz koje izlazi autobus je Bulevard Zogu:

(primijetite Nikoline tenisice)

Krenuli smo tako Bulevardom Zogu, koji je svoje ime dobio po Ahmedu Ben Zoguu, moćniku i plemenskom vođi iz sjeverne Albanije, koji je 20-ih godina 20. stoljeća prvo postao premijer Albanije, a onda se proglasio kraljem, Zogom I. Kada su Talijani zauzeli Albaniju, Zog je s obitelji pobjegao u London i ondje godinama živio u Ritzu plaćajući smještaj onim što su ponijeli iz domovine. Njegov sin, prijestolonasljednik Leka, živi u Južnoj Africi, a pred desetak se godina uspio izboriti da se održi referendum hoće li se u Albaniju vratiti monarhija (Albanija ima i rojalističku stranku). Na referendumu je neslavno propao.

Ministarstvo pravosuđa:

Zgrade na Bulevardu Zogu:

Naše odredište za mogući smještaj bio je Backpackers Hostel Tirana, no do njega nismo došli. Iz pokrajnje je ulice izašla neka ženska i obratila nam se na engleskom. Ja sam ju uredno odignorirao, jer sam skeptičan prema onima koji ti nešto nude na ulici, ali se Mate upustio u razgovor s njom i saznao da u blizini postoji jeftin hotel. Krenuli smo tako za tom ženom, prošavši par hotela usput, nadajući se svaki put da je neki od njih naš. No, na kraju se ženska zaustavila pred neuglednom stambenom zgradom:

i uputila se u istu. Otvorila je vrata prizemnog stana i uvela nas unutra. Ondje je stajao još jedan muškarac, za kojega nam je rekla da joj je otac. “Hotel” o kojem je govorila zapravo su bile dvije sobe u njihovu stanu, relativno pristojne i čiste, a cijena je bila 5€ (600 leka) po osobi. Mate je odmah počeo likovati izrugujući se mojoj skepsi i činjenici da uopće nisam ni pogledao žensku na ulici, a moj je komentar bio “No, da i ti nekaj ubodeš.”
Stvari međutim nisu bile sasvim idilične. Naime, ženska nam je objasnila da čitava Tirana, kao i većina Albanije, pati od redukcija vode (Mate je to skužio nakon što se uputio istuširati) i da vode ima od 6 do 9 ujutro, te od 6 ili 7 do 9 navečer. Ostatak dana ruke si možemo prati u flaširanoj mineralnoj. Ali, s ponosom je dodala kako nema redukcija struje, jer je tu iza bolnica, a ona ima svoj vlastiti agregat.

Pogled kroz prozor naše sobe, stražnja strana bolnice:

Malo smo se odmorili, a onda se odlučili uputiti do grada. Iako su vrata sobe imala ključ, on je radio samo iznutra, tako da sobu po odlasku nismo mogli zaključati. Isto tako, vrata stana bila su nezaključana, a s vanjske su strane imala kvaku, tako da se bilo tko mogao s ceste ušetati u našu sobu i pokupiti stvari. Preuzeli smo rizik i otišli u šetnju.

Tirana je mlad grad, a prijestolnicom je postala tek 1920., kada je iz strateških razloga ona prenesena ovamo iz Drača. Za vrijeme socijalizma imala je maksimalno 200 tisuća stanovnika, a onda je naglo nabujala u tranzicijskom razdoblju, dijelom i zbog propasti teške industrije o kojoj su ovisili čitavi gradovi, čije je stanovništvo onda novi početak tražilo u glavnom gradu. Danas ima oko 700 tisuća stanovnika, dakle slična je Zagrebu.
Urbanistički, grad su definirali fašisti za vrijeme okupacije. To znači da ima mnogo širokih ulica, bulevara, dosta zelenila, a u središtu se nalazi veliki trg, Sheshi Skënderbeu. Navodno su ulice i zgrade bile građene tako da iz zraka oblikuju golemi fascio (liktorski snop pruća sa sjekirom, amblem fašista). Kad su prvi socijalistički političari nadletjeli Tiranu i vidjeli taj prizor, naredili su urbanističke preinake kako bi se zatrlo tragove mrskoga režima. Ako danas zaboravite gdje se nalazite, grad vam može izgledati zapadnjački.

Nakon okrijepe u jednom kafiću krenuli smo središnjom promenadom koja razdvaja prometne trake na Bulevardu Zogu:

I potom izašli na Sheshi Skënderbeu, jednu od poznatijih vizura Tirane. Lijevo je zgrada Opere:

Pogled niz trg:

Zgrada Nacionalnoga muzeja. S murala je diskretno uklonjena petokraka  :

Inače, ovi autići i motorići na platou ispred su za iznajmljivanje, tako da navečer klinci na tome jure oko tog dijela trga, stvarajući pritom nesnosnu buku.

Na sredini trga kip je Skenderbega:

Gjergj Kastriot Skenderbeg bio je albanski nacionalni junak iz doba borbi s Turcima. U petnaestom je stoljeću uspio ujediniti dotad razjedinjena albanska plemena protiv Turaka. Sa svojom je vojskom odolijevao napadima Turaka na svoju tvrđavu Krujë, sjeverno od Tirane, i tom herojskom obranom toliko zadužio albanski narod da je njegov plemenski simbol, dvoglavi orao, završio na albanskoj zastavi. U ateističkoj Albaniji, Skender- je beg imao status boga, a njegovim se imenom zove i najpoznatiji albanski izvozni proizvod – konjak Skënderbeu.
U pozadini se nalazi planina i nacionalni park Dajt, “tiransko Sljeme”, omiljeno izletište Tiranjana.
Primijetite da auti samo čekaju da jurnu na pješake čim im se upali zeleno.

Bulevar narodnih žrtava, produžetak Bulevarda Zogu:

Lokalac, Vlaj, turist i imperator:

Idemo dalje Bulevarom narodnih žrtava:

Tu se prostire park:

Zgrada u pozadini tipična je za Tiranu. Naime, gradonačelnik Tirane, Edi Rama, ujedno je i slikar, i nadošao je na ideju da osvježi tmurne socrealističke fasade živim bojama. Uspjelo mu je, grad doista izgleda veselije.

Još malo parka:

Nedaleko toga parka vidjeli smo i prvo komunalno vozilo – ono malo čudo s okretnim četkama. Međutim, nije čistio, samo se vozio.

Tirana leži na rijeci Lani:

Nažalost, rijeka je vrlo prljava, i više liči na Drek River u Kozari boku, nego na rijeku na kojoj leži jedna europska prijestolnica. Donedavna, tj. do Ramine inicijative, obala rijeke bila je gusto izgrađena, tako da je rijeka tekla između kuća. Naravno, sva je gradnja bila divlja, pa je to Rama počistio, i tako stvorio jednu lijepu promenadu.

Prešavši Lanu, otputili smo se u Blloku, negdašnju zatvorenu četvrt u kojoj su živjeli partijski čelnici, a danas okupljalište mladih Tiranjana, puno malih kafića i restorana. Na putu do tamo presrelo nas je dvoje djece, Cigančići. Prosili su. No, za razliku od naših prosjaka, koji se maknu ako ne reagiraš, ovi imaju tendenciju presijecanja puta, ako ne reagiraš stalno će ti se bacati pod noge. Nakon što je jedan klinac tako gnjavio Nikolu, savjetovao sam kako bi ga trebalo odgurnuti, na što su me i Nikola i Mate napali da propagiram nasilje nad djecom. Uzaludno sam pokušavao objasniti da takva djeca ugrožavaju moju osnovnu slobodu kretanja, nije prošlo. Sve dok kasnije te večeri opet neki prosjačići nisu krenuli priječiti put Mati, na što je ovaj reagirao s “Biži ća, mali, lupit ću te.” Moja je reakcija bila samo “No, a kaj sad?”.
Blloku ne izgleda nimalo ekskluzivno. Jednako je zapušten i pun smeća kao i ostali dijelovi Tirane, pogotovo malo manje prometne ulice:

Livadica iza kontejnera se nažalost ne vidi dobro, ali je isto tako puna smeća.
Sada smo već htjeli kušati albansku pivu, ipak sam Marku obećao da ću ju donijeti, pa bi bio red da ju i kušam. Stoga smo ušli u jedan kafić, ali oni nisu imali ništa albanskoga. Popili smo Fantu i krenuli dalje. Već smo bili lagano i gladni, pa smo krenuli tražiti i restorane. Našli smo jedan fin, klimatiziran, nažalost s ekskluzivnim ugovorom s jednom austrijskom pivovarom. Opet ništa od Birre Tirane. Nema veze, hrana je bila dobra. Nažalost, pogled na jelovnik otkrio nam je jednu tužnu činjenicu. U Ohridskom jezeru živi letnica, posebna endemska vrsta pastrve, koja je zbog izlova postala ugrožena. Stoga je Makedonija uvela zabranu lova te pastrve, ali s albanske strane takve zabrane nema. Albanci tu ribu zovu “koran”, i serviraju ju u ekskluzivnim restoranima. Tako ju je imao i ovaj tiranski.
Prilično solidan ručak izašao nas je nekih 5€ po osobi, a hrana je doista bila sjajna.
Po izlasku iz restorana uvidjeli smo da započinje noćni život Tirane – horde mladih, prilično sređenih, išle su u Blloku.

Ulica u Bllokuu:

Na izlasku iz Bllokua, prošli smo pored sajma rabljenih knjiga. Malo smo razgledali: kolekcija govorâ Envera Hoxhe, nešto o umjetnosti, neki udžbenici… Na kraju je Mate kupio albansku povijesnu dijalektologiju.

Iduća točka našeg obilaska bio je bivši mauzolej Envera Hoxhe, velika piramida na obali Lane. Dizajnirali su ga Hoxhina kći i zet. Oni su također kasnije vodili i preuređenje te zgrade u njenu današnju namjenu – disko klub, znakovitoga imena “Mumja”. Na vrhu piramide nalazi se veliki natpis “Welcome, president Bush”. And bring your watch…:

(primijetite grafit )

Kej uz Lanu:

Već je padao mrak, pa smo se uputili Bulevarom narodnih žrtava. Pogled unatrag, lijevo je nekakvo ministarstvo:

Naprijed se nazire sveučilište:

I evo ga:

Popeli smo se na terasu ispred sveučilišta. Autoknips nas je iznenadio – osim Nikole:

Pogled na grad koji tone u mrak:

Primjetite gustoću prometa u daljini.

Tu je večer Albanija igrala prijateljsku nogometnu utakmicu s ne znam kime, a Mate se napenalio da uđe na stadion (“Sigurno je jeftino.”) i bodri albansku nogometnu vrstu. Inače, njihov je izbornik Herr Otto Barić. Nikola i ja smo ga jedva odgovorili.
Mrak je već pao na grad, ali javna je rasvjeta pokazala da nije baš svugdje prisutna. Npr. šetalište uz Lanu bilo je posve u mraku. I dalje smo tragali za Birrom Tiranom. Iduća je postaja bio kafić Wien na Bulevardu Zogu. Na traženje da nam donese albansko pivo, npr. Birru Tiranu, konobar nam je preporučio Gösser, jer je to još bolje od Tirane. OK, ali mi hoćemo Tiranu. To je albansko pivo. E, ali i Gösser je albansko pivo. Ne, to je austrijsko. Zbunjen pogled konobara. Dobro, kvragu, donesite nam Gösser.
Vjerojatno se i Gösser puni u Albaniji.
Ja sam u međuvremenu kupio razglednicu, jer je moja majka zamislila da hoće vidjeti albansku poštansku marku (nije filatelistica, inače), ali, naravno, tamo ne ide automatski da vam uz razglednicu u prodavaonici daju i marku. Morao sam tragati za poštom. Dobro, to ću sutra.
Na kraju smo se opet odšetali do Skenderbegova trga, sjeli se na klupu u park i razgovarali dok je Tirana tonula u noć uz nesmanjeni intenzitet prometa.

Sheshi Skënderbeu noću:

Prije no što ćemo krenuti doma uputili smo se prema željezničkom kolodvoru (vlakovi imaju vozni red), kako bismo provjerili kada nam ujutro ide vlak za Drač. Za razliku od ostalih željezničkih kolodvora u svijetu, gdje se noću okuplja polusvijet, ovdje se ne okuplja nitko. Kolodvor je noću mrtav. Samo se vide psi koji kopaju po smeću.
Vratili smo se do našeg “hotela” i otkrili da obitelj kod koje smo odsjeli ujedno vodi i prodavaonicu mješovite robe u garaži pored ulaza. Kupili smo vodu i – oh, radosti, Birru Tiranu. Još malo razgovora s hotelijerima (npr. pitanja poput “Koliko si visok?” i “Sviđa li vam se u Albaniji?”), i uđoh u sobu, gdje su se već Mate i Nikola raskomotili. Stvari nam nitko nije ukrao, sve je bilo na mjestu, a ja sam zadovoljno ispio prve gutljaje Tirane.
Umor nas je brzo svladao, Matu prvoga, a Nikola i ja smo još malo diskutirali o glazbenom opusu Darka Rundeka…