Ideja se rodila još lani (2006.), za vrijeme Nikolinoga i moga izleta u Sarajevo. Tijekom toga izleta natuknuo sam kako bismo iduće godine mogli u Crnu Goru, da i to malo obiđemo autom. E, onda je krenulo: ako smo već u Podgorici, pa baš bismo mogli skočiti i do Skadra…a onda, kada smo već tamo, mogli bismo i do Tirane…i tako je s vremenom to postajao sve više izlet u Albaniju, a Crna je Gora postala samo prolazna stanica.

Sastav ljudi za izlet bio je kolebljiv: isprva samo Nikola i ja, ostali koji su izrazili želju s vremenom bi odustali, a onda nam se početkom ljeta u ideji pridružio i Mate. Tako je oformljena trojka koja će pokoriti predrasude Hrvata o Albaniji.

Dogovoreni početak bio je u petak, 17. kolovoza, kada sam se ja iz Zlarina otputio do Nikole u Živogošće, a onda smo se nakon prospavane noći obojica vlakom iz Ploča uputila na vikend u Sarajevo, gdje smo se našli s Matom. Sarajevo je, međutim, prilično dobro opisano, i mislim da taj vikend nije bio ništa spektakularno, tako da ću preskočiti naše dogodovštine s toga dijela putovanja. U nedjelju navečer naša se trojka vratila u Ploče, pa potom u Živogošće na spavanac.

PONEDJELJAK, 20. KOLOVOZA 2007.

 Živogošće, jutro, smirujuća vizura:

Rano buđenje, oko 7 sati, otkrilo nam je da je Nikola, naš vozač, te noći spavao samo pola sata, jer ga je uhvatila nesanica, pa je noć proveo lutajući po plaži, a usnuo je malo pred jutro. No, uvjeravao nas je da može voziti, i da uopće ne osjeća umor. I tako smo se potrpali u auto, te krenuli u veliku avanturu.
Nakon tankanja benzina u Gradcu, i prijeđene doline Neretve, prošli smo Neum, a onda je Nikolu počeo svladavati umor. Zaključio je da mora malo odrijemati, te je skrenuo na pokrajnju cesticu do nekoga smetlišta blizu odvajanja ceste za Ston. Dok je on drijemao u autu, Mate i ja smo se šetali smetlištem, tražeći put do obale Malostonskoga zaljeva (inače, mislim da je isti strogi rezervat prirode, dakle područje u kojemu je zabranjena ikakva ljudska djelatnost). U želji da Nikolu održimo budnim, na obližnjoj benzinskoj kupili smo mu i Red Bull. Po povratku do auta, uvidjeli smo da se dotični već probudio, i da nije baš oduševljen energetskim čudom koje smo mu Mate i ja ponudili. Ipak, otpio je par gutljaja, zaključio da je dovoljno budan (iako se Mate nudio da on vozi – premda je vozačku zaboravio u Zagrebu), te smo krenuli prema Dubrovniku.
Negdje oko Slanog nazvali smo Orsata kako bismo provjerili je li u Dubrovniku, e ne bi li pala neka kava. Bio je. Na sreću, kako će se kasnije uvidjeti.
Pet minuta prije nego ćemo ući u Dubrovnik obavijestili smo ga da bude spreman pred kućom, da ćemo ga pokupiti i idemo na kavu. A onda se dogodilo…

…križanje u mjestu Lozica, na kojemu se desno skreće za Mokošicu, te se starom cestom oko Rijeke Dubrovačke ulazi u Gruž, a lijevo se ide na Most dr. Franja Tuđmana. Razgovarajući i razmišljajući o nečemu odjednom me prenula kočnica na koju je Nikola silovito stao. Auto ispred nas približavao nam se, sporo, ali ipak dovoljno brzo da vidimo da nećemo stati prije nego što se na njega naslonimo. Tj., mislio sam da ćemo se samo nasloniti, ali su te moje nade nestale kada se hauba počela pigati. Tada smo stali, zaustavljeni sigurnosnim pojasom.

Izlazak iz auta pokazao je vrlo gadnu sliku. Auto ispred nas, Peugeot 405, imao je samo malo napuknuti stražnji odbojnik. Naš auto, Toyota Carina II, imao je razbijenu masku, oba fara su visila na žicama, hauba je bila iskrivljena i, kako ćemo kasnije ustvrditi, zaglavljena. Iz Peugeota bosanskohercegovačkih tablica izašla su tri putnika, od toga dvojica blizanci, slični kao jaje jajetu. Mate je odmah zvao policiju, dok je Nikola bio očajan, ponavljajući “Ništa od Albanije…” Ja sam ga, kao osoba koja se nikada ne miri s negativnom realnošću, odmah počeo uvjeravati da nema mjesta očaju, iako je to što nam se dogodilo gadna stvar, ali ipak godina dana nabrijavanja na Albaniju, i najave toga putovanja nisu nešto što bi minorna saobraćajka mogla spriječiti. Ipak, na njegovu se licu i dalje vidjela skepsa.
Mate je javio policiji i Orsatu što nam se dogodilo, pa se Orsat uputio pješke nama u susret. Za to su vrijeme prošle čak dvije policijske ekipe, koje su nam postavile identično pitanje: “Jeste li obavjestili policiju?” “Jesmo.” “Onda dobro.” i otišle. U međuvremenu je Nikola ipak pomaknuo auto sa sredine križanja na rub ceste, pri čemu smo skužili da iz auta nešto curi:

“Ulje”, bila je prva i najcrnja prognoza. Ipak, ispitujući miris tekućine koja je formirala lokvu, ispalo je da je to ipak antifriz iz hladnjaka, što je svakako manji kvar, iako još uvijek auto nije bio tehnički ispravan za nastavak vožnje. Postavili smo i trokut, preko kojega nam je prvo jedan kombi prešao (kreten nije primijetio trokut, nego je, uključujući se u promet, čineći čim manji luk smrvio trokut), a onda još jedna ženska skoro, spriječili su ju moji i Matini urlici u zadnji čas.

Nikola očajan, ja ga uvjeravam da nije sve propalo:

Za to smo vrijeme od Hercegovaca (inače su blizanci autoelektričari iz Ivanjice – dakle, teoretski su nam mogli srediti auto) doznali da su oni zapravo promašili skretanje, i jasno, logično, što ćeš napraviti ako promašiš skretanje, a iza tebe kolona? – opaliti po kočnici odmah nakon križanja, a ove iza tko šiša. Naš auto zeznulo je pak to što nismo imali ABS (inače bismo možda i stali, ali bi nam se netko vjerojatno nabio straga), kao i to da je maska puno niža od odbojnika Peugeota, što je uzrokovalo njeno pucanje. Uglavnom, prema glupim prometnim pravilima, Nikola bi trebao biti kriv, jer je bio iza, iako su Hercegovci napravili opasnu radnju. Usto, zbog odbljeska svjetlosti, nisu se u prvi mah vidjele ni štop-lampe Peugeota. U svakom slučaju, ako ga tuže, zna se tko će pisati žalbu.

Pogled s mjesta nesreće prema Gružu:

Cruiser i Daksa:

Koločep, mislim:

Pravi razmjer nesreće:

No, dočekali smo konačno i policiju, koja nas je napala zašto nismo maknuli aute s ceste (maknuli smo ih samo na rub), iako i sami dobro znaju da se aute koji su sudjelovali u sudaru ne smije pomicati. Onda su krenuli mjeriti onim svojim koloturčićem, pa su obavili alkotest (Nikola je bio u panici zbog Red Bulla), sastavili zapisnik, pozvali karambol-transport, i otišli. Za to je vrijeme do nas već došao Orsat, koji nam se pridružio u čekanju raspleta:

I njegova slika:

(ovdje se još obavlja uviđaj)

Tako su policija i Hercegovci otišli, a mi smo ostali na podnevnom suncu Jadranske magistrale čekati vučnu službu, koja se pojavila nakon dobrih pola sata. Natovarili su auto na kamion, nas u auto, i tako smo, vozeći se unatrag na kamionu, prešli Tuđmanov most.
Srećom, Orsat ima kuću s parkiralištem odmah na Magistrali, tako da nismo morali daleko ići, ali je karamboler ipak omastio brk za 360 kn. Nikola je uparkirao krš na parkiralište, i dogovorio s ocem da neki njegovi poznati odšlepaju auto idući dan od Dubrovnika do Ivanić Grada, a mi smo, u turobnom raspoloženju, krenuli u Grad.

Pogled s Orsatova parkirališta:

Nikoli nije bilo ni do čega, ponajmanje do Albanije, Mati je bilo svejedno, a ja sam neprekidno širio duh “Nema predaje”, trudeći se nabrajati pozitivne argumente za ići dalje busom: vozač će moći više vidjeti, jeftinije će nas doći od benzina, Albanci voze kao luđaci, i sigurno bi nam se tamo nešto dogodilo s autom, a Albanija nema auto-kluba i teško da bismo tamo išta postigli, osim toga, Albanija ima puno podmitljivih policajaca koji ti izmisle neku pogrešku i traže te globu. Naravno, cijelo smo vrijeme vrtjeli i priču “Da nismo…”, koja se odnosila na to kako bismo bili izbjegli sudar samo da nismo čitali novine toliko dugo u Živogošću, da Nikola nije drijemao kod Stona, da Nikolini djed i baka nisu uzeli novi auto s ABS-om…

Malo slika iz šetnje Gradom. Ne znam je li Nikola slikao (liči mi na autoknips), ili je jednostavno bio u prevelikoj depresiji da bi se pojavio na slikama:

Opožareni Srđ:

Spuštamo se u Grad:

Pogled prema Lovrijencu:

Minčeta:

Lovrijenac:

Grad odozgo:

Stradun, umjetnički – i mi:

Bez nas:

Pile:

Zaključili smo da picigin pomaže, pa smo se otišli kupati na Ploče, gdje smo kompletne stvari ostavili na plaži, a onda neprestance piljili u njih iz mora, iz straha da nam netko sve ne popali. Poslije picigina, Orsat nas je odveo, prilično zaobilaznim putem, opet do sebe doma. Tada je već bilo odlučeno da ćemo prespavati u Dubrovniku, i onda vidjeti što i kako dalje.
Orsatovi starci su nas dočekali sa suosjećanjem i razumijevanjem za našu havariju, pače, ponudili su nam i bračni krevet da prespavamo. Usto, sestra Orsatove mame radi na autobusnom kolodvoru, pa smo ju zamolili da se raspita za buseve prema Crnoj Gori i da nam rezervira karte. Nekako u to vrijeme Nikola se prelomio i rekao da ide. Njemu je prvenstveno najveći problem bio zbog love (neplanirani troškovi šlepanja), kao i činjenice da ne može baš razbiti auto, nazvati doma i reći to, a onda flegmatično produžiti u Albaniju. Ali, ipak je pristao poći barem do Crne Gore.

Večer smo proveli u lounge-baru u uvali Lapad, uz razgovor ugodni i preskupu pivu, a onda smo se vratili doma, gdje nas je čekala fina večera, i kasnije razgovor s Orsatovim tatom na terasi s pogledom na čitav Dubrovnik. Kada smo napokon legli, Nikola se kolebao da li da ode po stvari koje je još ostavio u autu (vreću za spavanje i par karata Crne Gore i Albanije), ali je zaključio da mu se ne da. Te su noći angažirani prijatelji Nikolinog starog odvezli auto, tako da je Nikola u nastavak pustolovine krenuo s polupraznim ruksakom za faks, i parom tenisica, koje je zavezao žnirancima za ruksak. Ja sam pak imao dupkom pun školski ruksak i vreću za spavanje, a Mate pravi ruksak (zbog veličine zvan “frižider”) i, također, vreću za spavanje.

Karte su nas čekale, rezervirane za bus do Kotora…