ČETVRTAK, 23. KOLOVOZA 2007.

Ustali smo se rano, jer nam je vlak za Drač kretao u 7.40. Nikola je iskoristio jutarnje sljedovanje vode i istuširao se, Mati i meni je ostalo premalo vremena, a s obzirom na svu tu prljavštinu oko nas nekako je bilo i lakše podnositi ju ako smo i sami prljavi.
Pozdravili smo vlasnika stana ispred garažnog dućana i otputili se prema nedalekom željezničkom kolodvoru. Kupili smo kartu i izašli na peron. Prvi je dojam posvemašnja zapuštenost:

Peron je u nešto boljem stanju:

Ali su neki primjerci vagona koji tamo stoje posve derutni:

Primijetite stanje u kojem se nalazi platforma za prelazak iz vagona u vagon.

Naš je vagon bio malo dalje, pa smo uspjeli još posmotriti kolodvor:

Kako se ispostavilo, dobili smo noviji vagon, dobiven od Njemačkih željeznica (svi vagoni su nabavljeni od stranih željeznica, Albanci ih čak ni ne prebojaju, samo napišu HSH – Hekurudha shqipëtarë – pored loga izvornih željeznica):

Međutim, ni on nije bio u sjajnom stanju:

ali je unutrašnjost ipak bila relativno pristojna:

Vlak je bio pun obitelji s djecom, koje su išle na kupanje u Drač.

Karta:

70 leka je oko 4,5 kune, a toliko košta vožnja na 55 km dugoj dionici Tirana-Drač. Zbog katastrofalnog stanja infrastrukture vlak to prelazi za nekih sat vremena, sa samo trima stajanjima. Za usporedbu, brzi vlak u Hrvatskoj prijeđe dionicu slične dužine, Zagreb-Karlovac, za 20-ak minuta, doduše bez stajanja. Pruga je neelektrificirana, Albanija nema elektrificiranih pruga.
Kada vam kondukter dođe poništiti kartu, on nema bušilicu uobičajenu za naše konduktere. Međutim, ni ne trga barbarski kartu. Njihovo je oružje moćno – škarice za nokte.

I vozimo se, izlazimo iz Tirane. Slamovi:

Bunkeri:

I nova Tirana, koja se gradi – albanski POS:

Signalizacija na pruzi ne postoji, iako nekoć očito jest:

Skretnice se, naravno, okreću ručno. Ipak, to rade pružni radnici, ne mora strojovođa zaustavljati lokomotivu.
Inače, albanske su željeznice tek sedamdesetih godina povezane s Crnom Gorom, iako je u građanskom ratu devedesetih ta dionica opet zatvorena. Danas, unatoč obnovi, ne postoji međunarodni teretni promet, osim jednog vlaka tjedno. Putnički nikada ni nije.

Stanične su zgrade jednako derutne, ali s obaveznim solarnim pločama:

Energija sunca se uvelike iskorištava, npr. kuće često na krovu imaju metalne bojlere u kojima se grije voda, tako da se ne mora trošiti struja ili plin. Slično je i u Grčkoj. Vrijeme je inače za čitava našeg boravka bilo vruće i sparno, a zrak je neprekidno bio pun izmaglice za koju nismo uspjeli utvrditi je li smog ili jednostavno isparavanje uslijed vrućine. Zbog toga smo morali piti ogromne količine vode.

Tako smo se lagano približavali Draču, a onda pored pruge ugledali depo pun starih lokomotiva i vagona, koji više nisu u voznom stanju:

Tada je vlak stao i svi putnici su počeli izlaziti, pa tako i mi. Izašavši na peron, međutim, primijetio sam da se pruga nastavlja, što nije bilo u skladu s onim kako bi trebalo izgledati u Draču, a moje su sumnje bile potvrđene kada je kondukterka počela davati znak za polazak. Potrčali smo prema vlaku i nijemom gestikulacijom pokušali pitati ide li vlak još dalje. Kondukterka je shvatila i pitala “Për Durrës?”, na što smo svi usrdno stali govoriti “Po, po!”, i onda nam je mahnula da uskočimo.
Sva sreća da nemaju TGV-e.
Zabunom smo izašli u Shkozetu, dva kilometra prije Drača, gdje počinje Plazhi i Durrësit. O njoj kasnije.
I evo nas, ulazimo u Drač:

Kolodvor je u malo boljem stanju od tiranskoga:

A ovo nas je vuklo iz Tirane do Drača:

Češke je proizvodnje, pažljiviji će primijetiti logo ČKD-a Praha, tvornice koja je proizvodila i zagrebačke tramvaje.

Drač je lučki grad i kao takav ne bi trebao biti nešto osobito zanimljiv. Ujedno je, s oko 115 tisuća stanovnika, drugi najveći grad Albanije i njena glavna luka. Upravo su iz dračke luke devedesetih mnogi Albanci na totalnim krševima od brodova kretali put Italije i boljeg života. Mnogi su na tom putu i potonuli.
Međutim, Drač je star grad. Još su Grci ovdje osnovali naselje Epidamnos, kasnije Dyrrachion, iz kojega je vodila Via Egnatia preko čitavog Balkanskog poluotoka do Konstantinopola. Bio je mletačka luka, a od proglašenja nezavisnosti 1912. do 1920. bio je i glavnim gradom Albanije.

Prve vizure:

Izgleda mediteranski:

Malo ljepša arhitektura:

Locirali smo autobusni kolodvor (odmah ispred željezničkoga) i krenuli u grad. Ipak, prvo je trebalo sjesti se nekamo, po mogućnosti nešto pojesti i pogledati što vrijedi ovdje vidjeti. Odabrali smo jednu malu zalogajnicu, u kojoj je osoblje natucalo talijanski. Jelovnik je, naravno, bio na albanskom. Pogled nam je zapeo za “tasqebap”. Očito se radilo o nekoj vrsti kebaba, ali o čemu točno, konobarica nam nije znala objasniti. Naručili smo to i dobili – gulaš. Sjajno, s obzirom da već par dana nismo jeli ništa sa žlicom.
Usput sam otkrio da “kos” znači jogurt, pa smo uzeli i to.
Okrijepljeni doručkom odredili smo ciljeve: džamija na glavnom trgu:

rimski amfiteatar:

i naposljetku ostaci rimskog foruma s bazilikom i termama:

Glavni trg:

Uredili su centar:

Nakon nekih sat-sat i pol boravka u Draču, apsolvirali smo grad i bili spremni za polazak. Ja sam još morao poslati razglednicu, tj. nabaviti marku. Stoga sam pronašao poštu i stao se u red za, kako sam mislio, predaju poštanskih pošiljaka. Ispalo je da mi je žena uredno nalijepila marku i vratila razglednicu, tako da ju onda sâm bacim u sandučić. To sam i učinio, iako sam dobio marku i teoretski ispunio ono što me stara zamolila. Doduše, navodno marka ne vrijedi ako nije poništena… Kasnije sam doznao da albanska pošta nije baš marljiva i da pošiljke znaju nestati. Razglednica je, međutim, došla u Zagreb već u ponedjeljak.

Na autobusnom smo kolodvoru naletjeli upravo na ono što nam je trebalo – bus za Berat, koji je trebao krenuti za desetak minuta. Zadovoljno smo se ukrcali i krenuli se truckati…

Još jedan završni pogled na panoramu Drača, s obaveznim bunkerom:

Južno od Drača počinje Plazhi i Durrësit, Dračka plaža, nekoliko kilometara duga pješčana plaža, na kojoj se kupaju Dračani, Tiranci i općenito oni koji baš nemaju puno love. Cesta isprva vodi usporedo s obalom, a uz nju se (dakle, između ceste i plaže) nižu razne na brzinu sklepane zgradice u kojima se nalaze zimmer freievi, restorančići, suvenirnice, turističke agencije i slično. Imena tih radnji (Gostivar, Tetovo, Zagreb) ukazuju na to tko ih drži. Između zgrada samo bi nam ponekada pogled pao na plažu. Ono što se vidjelo izgledalo je jako loše: plaža je bila krcata ljudima, kako na kopnu, tako i u moru, dok su nekoliko stotina metara pred obalom mirno bili usidreni tankeri koji čekaju uplovljavanje u luku Drač. Kvaliteta vode u Draču je inače izuzetno niska ne samo zbog navedenih razloga: južno od Drača u more utječe nekoliko rijeka koje su sve zagađene, prvenstveno zato jer su oko grada Fiera velika naftna polja, a kako im pumpe nisu baš najbolje kvalitete, naftni talog se slobodno prelijeva u rijeke koje ga nose u more, a onda ga struje nose prema Draču. Stoga je prije nekoliko godina nastala epidemija kožnih infekcija na plažama oko Drača, a i danas se kupanje ondje ne preporučuje. Međutim, to ljude ne sprečava.

Putem prema jugu ubrzo smo prešli rijeku Shkumbin, koja se smatra granicom između dviju glavnih albanskih etničkih skupina: Gega (sjeverno) i Toska (južno). Od Shkumbina počinje i autocesta koja se gradi prema Vlori, iako je zasada puštena u promet samo do grada Lushnje. Kod Lushnje smo skrenuli prema unutrašnjosti i počeli ulaziti u brežuljkasto područje središnje Albanije.

Vozimo se u busu, klima je upaljena:

I tu ima bunkera:

Naše je odredište bio grad Berat. Osnovan pod imenom Antipatria, u 13. su ga stoljeću osvojili Srbi, pa je tako od slavenske sintagme “bělъ gradъ” dobio današnje ime. Grad je smješten na obroncima dvaju brda koja čine klanac kroz koji se probija rijeka Osum. S jedne je strane muslimanska četvrt, s druge kršćanska, koja nosi slavensko ime Gorica. Grad je značajan po iznimno dobro očuvanoj arhitekturi islamskoga stila, a komunistička ga je vlada bila proglasila gradom-muzejem. Dijelom je taj naslov zaslužio i zato što je ovdje 1944. osnovana prva vlada socijalističke Albanije, a Berat je jedno kratko vrijeme obnašao i dužnost glavnoga grada. Danas je na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Ujedno je i iznimno čist, što je rijetkost za Albaniju.

Autobus nas je ostavio na glavnom trgu u novom dijelu grada, koji se smjestio iza izlaska iz klanca. Trg zauzima veliki park, u kojem se nalazi i javna česma:

Osvježili smo se vodom, iako smo bili skeptični je li voda pitka (inače se ne preporučuje piti vodu iz pipe, pogotovo u gradovima), ali su domaćini bili neumoljivi, pače i nasilni. “Pij!”, derali su se, i čak se odmaknuli kako bismo mogli natočiti bocu i osvježiti se malo vodom po čelu.

Stari grad:

Neka narodna heroina:

Iznad muslimanskoga dijela grada uzdiže se i tvrđava, u kojoj je čak 12 crkava, ali dan je jednostavno bio prevruć, a brdo prestrmo da bismo se do nje penjali. Stoga smo ju gledali kroz objektiv:

Orijent:

Uputili smo se prvo u Goricu, kršćanski dio. Za to je trebalo prijeći rijeku Osum:

(inače, ovi klinci su nam dobacivali nešto “Turist, turist”. Pitam se kako su skužili da smo turisti…)

Prešli smo ju ovim mostom:

Da, doista ne znam kako su skužili da smo turisti:

Iz Gorice nam se opet pružio pogled na muslimanski dio:

Opazite satelitske antene u prvom planu.
Berat inače zovu “gradom tisuću prozora”, a iz ovih se slika vidi i zašto.

Kršćanska četvrt – Gorica:

Ulice u Gorici su uske, pa se možete i zaglaviti:

Ispod tvrđave, gotovo izgubljena u krajoliku nalazi se i mala pravoslavna crkva:

Još par slika uličica u Gorici:

Centar za osobe s posebnim potrebama posjećuje Berat:

Nakon toga smo prešli u muslimanski dio, ali zbog pripeke samo smo se sjeli u jednu uličicu i klafrali, proučavajući Nikolinu majicu s popisom Hard Rock Cafféa u svijetu. Onda je Mate predložio da igramo igru tko je bio u više gradova s popisa. S obzirom da je Mate bio u Pekingu, Šangaju i Istanbulu, ja u Rimu, a u Parizu smo bili obojica, bilo je jasno tko će pobijediti i zašto je Mate to predložio.

“Nego, idemo mi do tvrđave?”:

“Ne idemo.”:

Na putu prema autobusnom kolodvoru sreli smo dvojicu pravoslavnih svećenika. Bili su odjeveni u debele crne halje, s kapama na glavama. Mi smo se znojili u kratkim hlačama i kratkim rukavima, bijelim.
Autobusni kolodvor:

Naše iduće odredište bio je Gjirokastër, stoga sam se na autobusnom kolodvoru prvo uputio prema busu za Sarandu, grad na jugu Albanije, na putu do kojega bi bus iz Berata morao proći kroz Gjirokastër. Međutim, ispalo je da je on za danas gotov, i da vozi tek sutradan ujutro. U međuvremenu su se oko mene skupili i drugi vozači autobusa, a jedan od njih mi je na talijanskom objasnio da možemo ići furgonom za Fier i onda kod Patosa presjesti na bus ili furgon za Gjirokastër. Samo, on odmah kreće. Otrčao sam po svoje suputnike, koji su stajali u hladu s druge strane ceste i smijali se mom gestikuliranju prilikom objašnjavanja s Albancima:

Rekao sam da krećemo isti čas, a oni su počeli zapitkivati što, kako, zašto – pitanja na koja im ni sâm nisam znao dati odgovor, jer sam iz onoga što mi je ovaj rekao izvukao ono najvažnije. Nikola je inače često imao običaj postavljati pitanje “Kaj kaže?” nakon što bih ja s nekim pričao i onda s razumijevanjem klimnuo glavom, očito nesvjestan da blefiram i da u velikoj većini slučaja nimalo ne kužim što mi govore, ili da kužim možda 10% najosnovnijega. I kako da mu na to odgovorim što kaže?

Nikola: “E, jesi nam našao bus…”
Krešo: “Čekaj da nađem koliko će nas ovo koštati…”
Mate: “S kakvim ja kretenima putujem…”:

Furgon za Fier je ubrzo krenuo, a kako smo se jedan dio vraćali istim putem, malo sam zakunjao. Kada sam se trgnuo, već smo bili u okolici Fiera, u naftnim poljima, a oko nas je sve bilo puno malih pumpi za naftu, te se posvuda širio miris nafte. Ubrzo je furgon stao pored ceste, a vozač nam je rekao da ovde presjedamo. “Presjedanje” znači sljedeće: jedan vas bus iskrca pored ceste, usred ničega, a vi onda stojite na tom mjestu i čekate drugi, za koji, naravno, nemate pojma kad će naići.
Tako smo počeli čekati. Ubrzo su nam stala dva kombija, ali niti jedan nije išao za Gjirokastër. Razmišljao sam da napišemo na velikom papiru “Gjirokastër”, ali nismo imali papira. Glavno da je Nikola imao nekih desetak olovaka (naime, ruksak s kojim je išao u Albaniju ujedno mu je ruksak od faksa – mislim da čak ni knjige nije izvadio).
Mate je bio neobično veseo i smiren unatoč činjenici da su oko tri sata popodne, da stojimo na suncu i nemamo pojma kako ćemo do Gjirokastra, ponavljajući “No, pa to je prava avantura, ne znamo kamo idemo i super nam je.”

Evo njih dvojice na “presjedalištu”:

Lijevo vidite moju vreću za spavanje i iza nje ruksak (ja sam isto biser, uzeo sam mali ruksak, jer sam računao da ćemo se voziti – što i bismo da netko nije razbio auto), a na vreći je plastična vrećica koja mi je bila lajtmotiv – u njoj sam, naime nosio dvije najvažnije knjige: Lonely Planetov “Mediterranean Europe” i albanski rječnik.

I tako smo čekali. Ubrzo je iz suprotnog smjera naišao Mercedes fierskih registarskih tablica, a gospodin koji je izašao iz njega nešto nas je upitao. Kasnije sam doznao da je mjesto čije je ime izgovorio (Kakavijë) granični prijelaz između Albanije i Grčke. Odgovorio sam mu “Jo, Gjirokastër.”, a on je još nešto pričao. Opet se javila moja skepsa, pa sam prestao obraćati pažnju na njega, a i nije mi se baš sviđala ideja da me neki nepoznati Albanac vozi uokolo u autu.
On je međutim prešao cestu i došao do nas, te nas na albanskom upitao idemo li stvarno do Gjirokastra. Potvrdili smo, a onda je on rekao nešto poput “No, pa ja idem u Gjirokastër.” (ovo je odgovor na Nikolino “Kaj kaže?”, pa uzmite s rezervom). Pogledao sam tipa, imao je nekih 65 godina. Nas trojica bismo ga lako svladali, ako pokuša izvesti neku nepodopštinu. “Sa?”, upitao sam ga (“Koliko?”). “Katër” (4). “Katër qynd?” (400) “Po.” “Për tre personë?” (“Za troje ljudi?”) “Po.”
Hm. To je već zvučalo jako povoljno. Prešli smo cestu i strpali stvari u auto, a onda je on obavio jedan telefonski razgovor. Mate mi je samo rekao: “Pogledaj kako se kaže “bubreg”, i slušaj da slučajno to ne spominje.” Nije spomenuo. Nakon toga se polukružno okrenuo, i krenuli smo prema Gjirokastru.
Auto je bio stari, ali solidni Mercedes:

Vozač je ovaj tip naprijed desno pored auta.

Isprva smo se vozili kroz ravnicu, do obližnjeg Patosa. Onda je meni sinulo da postoji nogometni klub Albpetrol Patosi, i da to mora biti odavde – nafta…:

Tada se cesta počela penjati brežuljkastim krajolikom, koji me podsjećao npr. na Žumberak ili Kordun:

Cesta je ovdje bila malo lošije kvalitete, ali nikako ne nevoziva:

Ipak, s obzirom da je to nekakva magistrala, ne bi bilo naodmet malo više kvalitete… Mjestimice ju proširuju i dograđuju, što znači da vozite po makadamu kroz gradilište:

(prao si je staklo)

Pričao sam da nafta curi u rijeke. Evo jednoga jezera u koje je iscurila:

S vremenom je pejzaž postajao sve brdovitiji, kako smo odmicali prema jugu:

Ovdje smo već u dolini rijeke Vjosa, na jugu države.

Mate je sjedio na suvozačkom sjedalu i uglavnom pričao s vozačem:

S obzirom da mu se činilo da ovaj kaže “Vlonë”, pomislili smo da je Geg (nema toskijskog rotacizma). Kasnije je pak rekao “Vlorë”. Onda ga je Mate pokušavao navesti da kaže neke riječi, ali je ovaj redovito krivo shvaćao, sve dok ja ne bih sa stražnjeg sjedala dobacio riječ koju bih našao u rječniku. Komunikacija je nekako tekla, uspjeli smo mu objasniti da su u Hrvatskoj Albanci uglavnom slastičari i pekari (zlatara se nismo sjetili), naravno da smo spomenuli i Ottu Barića… Onda je Mate pokušao izravno ga pitati je li on Geg ili Tosk. Rekao je da je Lab. Uglavnom, to je ukazivalo da je iz Gjirokastra ili toga područja, premda je objasnio da živi u Patosu.

Presušilo jezero, rijeka, što već:

Tu i tamo bi se u brdima vidio neki požar, koji bi slobodno plamtio, nitko ga nije gasio. Naš je vozač rekao da Hrvatska posuđuje kanader Albaniji ako joj treba. Mi smo samo klimnuli glavom. Iskreno, prvi glas.

Iznad rijeke Vjose:

(vidi se da se vozimo u mečki)

Negdje u brdima iznad Vjose prvo smo imali skoro sudar s policijom (pa zar se svaki dan moramo s nekim sudariti?), jer su kreteni krenuli pretjecati ne provjerivši tko im dolazi iz drugoga smjera. Onda smo stali na improviziranom odmorištu pored izvora u stijeni, gdje su poduzetni Albanci odmah sklepali štand za prodaju ića i pića.

Nikola pije:

Odmorište:

Mislite li da čovjek s desne strane zna što je “toskijski rotacizam”?:

Prošavši gradić Tepelene spustili smo se u ravnicu, i opet se našli na širokoj ravnoj cesti. Naš je vozač, koji je inače na brdovitom dijelu vozio prilično brzo, ovdje gmizao. Nismo mogli vidjeti koliko, jer mu brzinomjer nije radio, ali shvatili smo da je ograničenje 30 km/h. Cesta skoro široka kao autoput, a ograničenje 30…

Pogled na ravnicu i brda:

Skoro pa autocesta za Gjirokastër:

I tako smo, nakon trosatne vožnje, došli do Gjirokastra. Vozač nas je doveo do podnožja staroga grada i iskrcao nas. Uzeli smo svoje stvari iz prtljažnika, a onda mu je Nikola predao dogovorenih 400 leka. Ovdje su se stvari počele odvijati nevjerojatno brzo:

– vozač se nasmijao i rekao da je 400 leka premalo s obzirom na vožnju
– Mate je isti čas izgubio živce i počeo se na hrvatskom derati na staroga da je prevarant i lažov
– ja sam izvadio rječnik, jer sam procijenio da će trebati pregovarati
– Nikola je zbunjeno stajao s 400 leka u ruci

Upitao sam vozača koliko hoće. Ovaj je rekao “dyzet mijë” (40 tisuća). Sada, da vas ne čudi, lek je 1964. devalviran, otpisana mu je jedna nula. Iz nekoga razloga, Albanci još uvijek, 40 godina kasnije, govore cijene u tim ciframa.
Tražio je, dakle, 4000 leka. Mi smo, međutim, zaključili da je to puno. Mate je i dalje nesmanjenom žestinom bjesnio, unosio se tipu u lice, mahao šakama, govorio mu da će ga udariti, i slično. Tip je sipao bujicu riječi na albanskom (“Kaj kaže?” – “Evo ti rječnik, pa sam gledaj!”), ja bih tu i tamo pogledao neku od riječi koju bi spomenuo, a sâm sam prebirao po rječniku tražeći gradivne elemente za rečenicu “U Fieru ste nam rekli da će nas vožnja koštati 400 leka.” S obzirom da je Mate bjesnio, demonstrativno odlazio i vraćao se da opet prijeti staromu (koji se obratio nekim mladićima, pitajući ih znaju li engleski da nam objasne), Nikola i ja bismo se svako malo izderali na Matu “Smiri se!”, na što bih se ja vratio pregovorima, tj. traženju u rječniku. Od onoga što je tip govorio, sjećam se samo “Ja nisam autobus.”, “To je 137 kilometara.” i “Ja sam star.” (riječ “plak” je bila jedna od onih koje sam uspio pronaći u rječniku ). U jednom je času meni sinulo, pa sam izvukao Lonely Planetov vodič i pogledao koliko bi koštala karta za bus od Vlore do Gjirokastra, što je slična udaljenost. Ispalo je 700 leka. Puta tri, dakle 2100 leka. Rekao sam to dečkima, i onda smo mu dali 2000 leka, što bi bila cijena da smo išli busom, možda i malo manje od toga. Mate je nevoljko pristao na to, a tip je, kada je uvidio da očito neće dobiti ono što traži, prihvatio i to. Na kraju smo se razišli, a ta će prepirka ostati zapamćena kao “Obračun kod stadiona”.
Mate je kasnije tvrdio da je upalila njegova “good cop, bad cop” taktika, jer se stari uplašio njega, a s obzirom da sam ja bio smiren, onda je ipak pristao na kompromis. Istovremeno je Mate optužio Nikolu i mene da imamo sluganski mentalitet i da smo tipu htjeli dati što je tražio, i da nam je on spasio novce. Zaključak je bio “Što hoće, on je ionako išao do Gjirokastra, a nas je poveo usput. Htio nas je prevariti, pa nije uspio.” Međutim, mi ne znamo sa sigurnošću je li on išao do Gjirokastra, ili je samo radi možebitne love vozio u tom pravcu. U tom je slučaju bio na nuli, ili čak na gubitku.

Nakon ove neugodne scene morali smo se okrijepiti u kafiću, Birrom Tiranom, naravno. Potom smo se otputili u grad.

Pogled iz kafića:

Gjirokastër je građen na brdu, tako da svojom konfiguracijom podsjeća npr. na Motovun, iako je za razliku od njega građen na obronku brda. Ulice su prekrivene kaldrmom, što je vrlo nezgodno za aute koji voze nizbrdo. U Gjirokastru su rođene dvije velike albanske ličnosti. Prva od njih je Enver Hoxha, čovjek koji je čeličnom rukom vladao ovom zemljom 40 godina, posljednji istinski staljinist u Europi, koji je slijedio Staljinov put čak i kada ga se Sovjetski Savez odrekao. Odbacujući usput sve svoje strateške partnere, redom: Jugoslaviju, SSSR i Kinu, doveo je Albaniju u posvemašnju međunarodnu izolaciju, čineći da ova siromašna zemlja bude samodovoljna. Istina, Albanija se prilično razvila za Hoxhinog vremena, naročito u sektoru industrijalizacije ili opismenjavanja, ali kršenje sloboda, opresija i ideološko zatupljivanje, a naročito religijski progoni, dali su crni pečat Hoxhinoj vladavini. Usto, albanski su građani imali vrlo nizak standard stanovanja, a neke stvari koje su čak i u istočnoj Europi bile općeprisutne (poput npr. telefona ili osobnih automobila) u Albaniji su bile rijetkost (aute su imali samo članovi Partije).
Drugi je važni Gjirokastranin Ismail Kadare, književnik i disident, nesuđeni Nobelov laureat, koji danas živi u Francuskoj, a živio je u Albaniji sve do 1990. U svojim djelima on opisuje svakodnevicu albanskog života, analizirajući pojedine društvene pojave s kojima se prosječni Europljanin rijetko susreće (npr. krvna osveta).
Hoxha je inače svoj rodni grad proglasio gradom-muzejem.

Uspon u stari grad:

Nakon vrlo napornog uspona, našli smo se na raskrižju cesta:

Iznad nas uzdizao se tipični čardak:

Pokušali smo se još malo prošetati gradom, ali smo skužili da javna rasvjeta baš i ne radi. Stoga smo se otputili u obližnji restoran, čiji je jelovnik obećavao. Moj su izbor bili žablji kraci, xaxiq (tj. tzatziki) i Birra Korça (morao sam i to probati, radi Marka). Imali su, međutim, samo crnu.
Nakon solidne večere, upitali smo konobara zna li za neki hotel u blizini. Rekao je da će se raspitati i ubrzo nam rekao da u pokrajnjoj ulici ima jedan.
Došli smo pred prilično neuglednu zgradu u čijem se prizemlju nalazila socrealistička recepcija. Čičica koji ju je opsluživao nažalost je govorio samo albanski, ali je pozvao konobara iz obližnjega kafića, dečkića od kojih 15-ak godina, koji je solidno govorio engleski. On nam je objasnio da je trokrevetna soba 700 leka po osobi, da nema tuša (ali da će ga biti ujutro, što god to značilo) i da možemo pogledati.
Zgrada je očito bila nešto iz turskoga razdoblja, s obzirom da je bila puna međukatova, uskih prolaza, često se u sobe ulazilo uz ili niz jednu stepenicu, a gdjegdje su se i unutar sobe nalazile stepenice. Naša je soba bila na uglu zgrade, s lijepim pogledom na tvrđavu iznad grada, ali je iznutra izgledala zapušteno i ustajalo. Kupaona je, koliko smo vidjeli, bila samo jedna u cijeloj zgradi (ili barem na dvama donjim katovima): sastojala se iz jednog umivaonika (sudopera, zapravo) i dvaju čučavaca.

Ostavili smo stvari i otišli u večernju šetnju. Trebali smo kupiti vodu, a i promijeniti novce, tj. podignuti ih s bankomata. Mate je nadobudno predložio da skrenemo u neku pokrajnju ulicu, pa da vidimo kamo ćemo izaći. Završili smo na školskom igralištu, a onda se iskobeljali nekim puteljkom i krenuli neosvijetljenom ulicom u nepoznatom smjeru, ali očito ne onamo kamo smo htjeli. Moj je prijedlog bio da skrenemo u jednu od uličica koje su se spuštale nizbrdo. Jednim pokrajnjim odvojkom ubrzo smo izašli iz naseljenog područja i počeli se spuštati u podgrađe kroz polje. Nikolu i Matu je počela hvatati panika, izgubit ćemo se, tko zna kamo ćemo izaći, nešto šuška u grmlju, mi smo prikaze, pom-pom…
Na kraju smo izašli u jednu ulicu novog dijela grada, u ravnici, odmah pokraj mini-marketa, gdje smo kupili vodu. Minutu prije zatvaranja.
Sada je još trebalo podići novce. Sva sreća, bankomati ipak nisu rijetkost u većim gradovima Albanije, pa tako glavna prilazna ulica u Gjirokastru ima nekoliko banaka. Prvi mi bankomat nije mogao isplatiti traženi iznos, pa sam morao na susjedni. Zbunio me natpis na ekranu “ALL 1000”, “ALL 2000″… Kako “svih 1000”?  Onda mi je sinulo da je ALL kratica za “albanski lek”…
Žeđ je i dalje bujala, a onu smo bocu otprije deset minuta već popili, pa sam navratio u još jednu usputnu prodavaonicu po još vode, između ostaloga i za sutra. “Dobar večer, imate li vode, ali da je hladna?” Tip odmahuje glavom. Mislim si, dobro, riknuo mu je frižider, okrećem se, kada me frajer zaustavi i veli “Po!” I onda se sjetim – Albanci, kao i Bugari, obrnuto kimaju glavom…
Opet uspon do hotela i napokon željeni počinak. Odlučismo se pustiti malo svježeg zraka u sobu, za bolji san. Dok sam otvarao prozore, imao sam osjećaj da će mi krilo ostati u ruci. Vjerojatno su zadnji put otvarani još dok je Hoxha naveliko drmao…
I onda, konačno, pranje zubi. Krećem ja, Nikola veli “Čekaj, idem si samo oprat ruke”, on pere ruke, ja čekam, on završava s pranjem ruku, ja otvaram pipu, a iz nje više ništa ne curi… Redukcija. Mamlaz mi je potrošio zadnje decilitre vode. Ništa, oprat ću ih u flaširanoj vodi.
E, ali to znači da nema vode ni u zahodima…a kanalizacija smrdi…

Laku noć, sutra je novi dan…