PETAK, 24. KOLOVOZA 2007.

Probudili smo se bez prostrijeljenih glava (naime, prethodne je večeri netko vani pucao, pa se Nikola bojao da će nas metak u silaznoj putanji pogoditi u snu). Odmah po ustajanju, pogledali smo kroz prozore prema tvrđavi iznad grada, i vidjeli:

Jutro u sobi:

Na tvom balkonu, u ranu zoru…:

Na drugu stranu:

Pozer:

Pogled kroz prozor zahoda:

Nakon ustajanja i jutarnje toalete (vode je bilo), krenuli smo u jutarnju šetnju gradom, prvenstveno do tvrđave. Čičica nas je zaustavio, a budući da nismo znali kako se kaže “Idemo se prošetati”, rekao sam da “idemo na doručak”, misleći da će mu to biti dovoljno objašnjenje. Međutim, onda nam je on pod svaku cijenu htio pokazati gdje sve možemo doručkovati (kvragu i netražena uslužnost ), pa sam mu se morao zahvaliti i reći da ćemo se ipak prvo prošetati (u međuvremeni sam našao riječ – “shëtitjë” ). Konačno smo ga se uspjeli riješiti.

Let me take you by the hand and lead you through the streets of Gjirokastër:

Popeli smo se na tvrđavu u kojoj je uređen muzej. Nažalost, radio je tek od 9, a kako je tada bilo 7, niti nam se dalo čekati, niti smo to mogli, zbog daljnjega rasporeda. Stoga smo samo poslikali grad s tvrđave:

U daljini se vidi moderna arhitektura, koja je više-manje identična u svim gradovima Albanije.

Još malo pogleda s tvrđave:

Ovdje se vidi i jedan dio tvrđave. Inače, tamo se čuva i američki Lockheed koji su albanski vojnici oborili pedesetih godina.

Njih dvojica:

Prilazni put tvrđavi:

Neki dugajlija klipše:

Mate u Nikolinoj pozi:

U zadnji čas hvatamo autoknips:

Još malo arhitekture Gjirokastra:

Naposljetku smo se vratili u hotel, bez doručka, jer se Nikola i Mate nisu mogli dogovoriti oko toga hoćemo li se sjesti unutra ili van. Za vrijeme njihova premišljanja, ja sam ovjekovječio hotel:

Obratite pažnju na stanje balkona.

Dok smo ulazili u hotel, presreo nas je neki čovjek i pitao nas treba li nam kupaonica. Ispostavilo se da frajer živi nedaleko i da svoju kupaonu iznajmljuje gostima hotela u razdobljima kada vode ima. Pristojno smo odbili ponudu i otišli se spakirati.

Nikola mi objašnjava albanski socijalizam:

Silazak sa starog grada:

Putem do autobusnog kolodvora odlučili smo se doručkovati sladoled, moj prvi od početka našeg boravka u Albaniji (Mate i Nikola su u Beratu pojeli već jedan). Sav sladoled koji smo jeli bio je kupovni. To da Albanci rade sladoled vrijedi očito samo za Kosovare.
Mate je promijenio novce i bili smo spremni za put. Dvojba je bila Vlora ili Saranda, koji bus već prvi naiđe. Na kolodvoru je već stajao bus za Sarandu, pa smo krenuli – nakon što smo u pokrajnjem restoranu kupili bureke.
Cesta od Gjirokastra na jug vodi prema grčkoj granici i u prilično je dobrom stanju. Nekih desetak kilometara nakon Gjirokastra skrenuli smo s te ceste nadesno, prema brdima, i počeli se penjati. Taj me dio podsjeća na Liku, te na uspon preko Velebita, a i cesta kojom smo krenuli bila je slična starim cestama preko Velebita – puna serpentina, ali dovoljno široka i dobra asfalta.

Par slika. Ravnica ispod nas…:

Penjemo se…:

Polja i bunkeri:

Kraški pejzaž:

Mjestimično smo znali vidjeti pastire sa stadima ovaca ili koza. Onda se cesta počela spuštati na primorsku stranu. Za razliku od Velebita, ovdje je brdo skoro posve golo prema unutrašnjosti, a šumovito prema moru:

No, i ta su brda često opožarena:

Htio sam slikati Syri i kaltër (Plavo oko), izvor rijeke Bistrice (još jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji), ali smo ga ugledali samo na tren, a onda je odmah uslijedio zavoj, tako da nisam stigao isukati fotoaparat. Inače, radi se o prekrasnom modrom jezeru.
Spuštajući se uz Bistricu, primijetili smo s druge strane još jednu rijeku. Ja sam se zafrkavao da smo sada u Mezopotamiji („međuriječju“), ali je humor postao stvarnost kada smo prošli kroz mjesto Mesopotami.
I tako smo stigli u Sarandu. Saranda je dobila ima prema grčkoj riječi za 40, jer se iznad grada nalazio samostan Svete četrdesetorice (mislim da se radilo o nekakvim mučenicima). Zanimljivo, netom prije ulaska u Sarandu, nalazi se mjesto Gjashtë, što na albanskom znači “šest”.

Sarandu zovu “albanskim Dubrovnikom”. Jedina sličnost, međutim, između tih dvaju gradova jest da se oba nalaze na jugu svojih država. Saranda je za vrijeme socijalizma bila omiljeno ljetovalište, ovamo se išlo na medeni mjesec, ovdje su padale i prve ljubavi u sindikalnim hotelima i na plažama… Istina je da Saranda ima vrlo blagu klimu u kojoj dozrijevaju čak i banane. Grčki otok Krf vidi se kao na dlanu, jer je udaljen nekih desetak kilometara. Međutim, Saranda kao kupalište ili ljetovalište ne može impresionirati nikoga, ponajmanje nekoga iz Hrvatske. Obalna šetnica doduše jest lijepa i uređena, međutim grad se sastoji uglavnom od ružnih betonskih blokova od kojih su mnogi napušteni u stadiju gradnje, pa stoje samo njihovi kosturi. Ako se itko žali na betonizaciju hrvatske obale, treba ga poslati u Sarandu i prisjest će mu.

Autobus nas je iskrcao u središtu grada, pa smo se odlučili okupati, jer se već dva dana nismo tuširali (osim Nikole). A i vrućina je bila paklenska.
Po spustu na plažu utvrdili smo, međutim, da se nemamo gdje presvući, jer Albanci očito nisu čuli za kabine. Valjalo nam se popeti u parkić uz promenadu i ondje se, među grmovima, presvlačiti ogrnuti ručnikom. Naravno da sam ja uzeo prekratak ručnik, i da sam muku mučio da ga omotam oko struka, tako da sam ovoj dvojici i ponekom prolazniku priredio besplatan show, kako prilikom skidanja, tako i kasnije, prilikom oblačenja.
Naposljetku smo se dočepali plaže i zgrabili jednu ležaljku, koju ćemo platiti 100 leka. Odmah po ulasku u vodu primijetili smo da je ista odvratno prljava, masna, te da po njoj plutaju alge. Nije se radilo o običnom cvjetanju mora, već očito o nekom ozbiljnijem zagađenju. Voda je bila i neobično mutna, stoga je zaključak bio da ćemo se samo osvježiti i brzo van, prije nego što još pokupimo neku infekciju.
Potom smo još nekih 45 minuta ljenčarili na plaži, razmišljajući kako dalje. Naravno, odluka je bila da se krene za Vloru, pa onda da se tamo pokušamo okupati, ili makar samo pogledati grad, pa za Tiranu. Bilo je razvidno da nećemo stići do Vehabijina polaska u 3, ali smo računali da bismo ga mogli uloviti idućega jutra u Skadru.
I tako smo se obukli i krenuli do obližnjeg kafića još nešto popiti prije puta. Kafić se zvao Nikolla.

Nekoliko vizura Sarande:

Mate u Sarandi:

Nakon toga smo stigli na autobusni kolodvor i počeli čekati. Poslije nekih 20-ak minuta stigao je jedan furgon na kojem je pisalo da ide za Vloru. Dok smo pokupili stvari, već je lagano krenuo, morali smo mu prepriječiti put.
Ovdje započinje najfascinantniji dio našeg putovanja kroz Albaniju. Budući da je iznad prednjeg vjetrobrana pisalo “Polazak iz Sarande: svaki dan u 6” i “Polazak iz Vlore: svaki dan u 7,30” zaključili smo da nam do Vlore treba sat i pol vožnje. O, kako smo bili u krivu…
Nedugo nakon izlaska iz Sarande, vozač se zaustavio i rekao da moramo čekati nekog njegova prijatelja. Tomu je trebalo nekih 15-ak minuta da dođe jer je, kako je vozač rekao, “spavao”.

Suh kraj u zaleđu Sarande:

Napokon smo krenuli dalje. Cesta je ubrzo postajala sve uža i lošije kvalitete, sve dok naposljetku nije dobila izgled asfaltiranog poljskog puta, s vrlo lošim asfaltom. Ovdje sam počeo povlačiti svoju konstataciju da Albanija ima “neobično dobre ceste”. U međuvremenu je vozač pustio neku kazetu s narodnim albanskim pjesmama koje su izuzetno podsjećale na gange. Sada si zamislite prizor: minibus u kojem otraga sjedi jedan muško-ženski par, vjerojatno Britanci, sudeći po govoru, zatim ispred njih nas trojica, a u prednjem dijelu nekoliko Albanaca (stalno su se izmjenjivali, jer bi netko ušao, netko izašao na usputnim stanicama), i vozač koji je imao mikrofonku i neprestani osmijeh, dok trešte albanske gange. “Ko to tamo peva” uživo!

Par slika iz busa:

Balkanci i Britanci:

Nikola čita Jutarnji:

Vozač bi se s vremena na vrijeme zaustavio pored neke česme, kako bi se ljudi napili vode, u jednom je mjestu skočio na brzinu u jednu kuću uz put… Posebno su bili zanimljivi prizori kada bismo se s nekim mimoilazili. Cesta, naime, nije dovoljno široka za normalno mimoilaženje, čak ni s autom, a nekmoli s drugim autobusom. Međutim, kada bi nam ususret došao drugi autobus, također na lokalnoj liniji, oni ne samo da bi se uspjeli mimoići, nego bi onda još i stali i međusobno pričali.
Krajolik otprilike liči na Biokovsko primorje prije izgradnje Jadranske turističke ceste. Dakle, od mora se uzdižu strme planine, ispresjecane brojnim gudurama (a cesta, naravno, kruži oko svake od tih gudura), dok se vi vozite nekih 200-tinjak metara iznad mora, a ispod vas se do morske obale pružaju maslinici. Vidici su prekrasni, pogotovo jer su uz obalu vrlo dugačke šljunčane plaže, a kako ovdje nema nikakvih gradova, more je sasvim čisto (za razliku od Sarande ili Drača).

Evo nekoliko vidika:

U daljini se vidi Krf:

I evo plaža:

Na čitavoj toj plažurini ako je bilo i deset ljudi. Naravno, ono čega ima, to su bunkeri – veći su adaptirani u ugostiteljske objekte, a u manjima se ekipa presvlači.

Još plaža:

Neko usputno mjesto gdje smo stali. Pogledajte koliko je široka cesta:

Nekima je bilo vruće:

Spomenuo sam i česte vododerine preko kojih cesta prelazi. Evo jedne:

Plaža iz malo bližega. Na ovoj je čak i gužva:

Bunkeri na plaži:

Sure litice uz obalu:

Ovdje sam slikao tvrđavu u Porto Palermu, koju je izgradio Ali-paša Tepelena, ali se zbog kontralihta loše vidi:

Pitomija obala s agavom u prvom planu:

Kraška livada:

Na jednom mjestu cesta malo zalazi iza brda:

I ovdje je gorjelo:

Klanci:

I tako smo se truckali kroz obalna mjesta nekih 4 sata, sve do mjesta Dhërmi:

gdje su Britanci izašli (mjesto navodno ima prekrasnu plažu, Mate i Nikola su se nabrusili na kupanje, jedva sam ih odgovorio, jer se ne bismo nikada izvukli odatle), a cesta je naglo postala normalna. Tj., asfalt je postao nov, a cesta je dobila normalnu širinu, ali je i dalje bila zavojita:

Dapače, ovdje su počele serpentine prema prijevoju Llogaraja, na 1040 metara visine:

(košnice u prvom planu)

Pa pogled odozgo na serpentine i plaže:

Bili smo sve bliže planinama:

Mislili smo da je orao, ali smo pogriješili:

Još jedan, završni pogled na Jonsko more:

I prešli smo prijevoj, te se počeli spuštati prema Vlori. Zanimljivo je da nigdje na svojoj vožnji kroz albanska brda nismo vidjeli nijednog orla. Toliko o Zemlji orlova…

Put s druge strane prijevoja vodi kroz guste šume četinjača, pa me taj dio malo podsjetio na Montanu (ne, nisam bio u Montani, ali mislim da bi baš tako moglo izgledati ). I ovdje ima brda:

A i cesta je također zavojita, s dosta oznaka da je netko poginuo. Vozač je ubrzo došao do jednoga restorančića u šumi, dao znak da mora nešto popiti (pio je pivu – inače, Albanija također ima nula promila), osigurao bus od pokretanja tako da je metnuo 4 kamena pod kotače i dao nam 15-ak minuta slobodno.
Ja sam čalabrcnuo xaxiq, a i dečki su umočili. Kruh, jasno. U istom smo restoranu sreli i neko dvoje Austrijanaca, te im pomogli oko jelovnika. Pitali su nas što je to tasqebap. Eeee…

Odmor pod drvećem:

Spust prema Vlori:

Cesta nas je ubrzo spustila do obale Valonskoga zaljeva. On je od otvorenog mora odvojen poluotokom Karaburumom (“Crnim nosom”), ispred kojega se nalazi jedini veći albanski otok, Sazan. To se smatra granicom između Jadranskog i Jonskog mora.
Vlora, nekadašnja Valona (stoga i gegijski naziv Vlonë, koji je toskijskim rotacizmom dao Vlorë) ima oko 75 tisuća stanovnika i druga je najveća albanska luka. Za razliku od Drača ipak nije toliko prljava i izgleda kao neki talijanski primorski grad. Navodno ima i lijepu plažu, no to više nismo imali vremena provjeravati. U Vlori je 1912. proglašena albanska nezavisnost. Mi smo u Vloru stigli u pola 7 navečer, nakon pet i pol sati truckanja u autobusu. Ako pretpostavimo da čovjek svaki dan krene u 7,30 iz Vlore za Sarandu i isti dan vozi natrag, onda je on svakodnevno 11 sati na cesti.
Ostavio nas je na glavnoj ulici, koja izgleda svjetski:

Međutim, samo jedan blok na bilo koju stranu od nje počinje tipična albanska bijeda.

“A kaj sada?”:

Džamija:

“To je MOJA vreća”:

Budući da je već bilo predvečerje, autobusni je kolodvor bio prazan, i bilo je očito da nećemo naći nijedan bus za Tiranu. Dakle, bilo nam je noćiti u Vlori. Krenuli smo u potragu za hranom i spavanjem. Ovoga puta sam ja pogriješio put…

Spomenik albanskoj neovisnosti:

Pazite tu vertikalnu kompoziciju:

Vratili smo se na glavnu ulicu i našli restoran “Iliada”, gdje smo odlučili nešto pojesti. Srećom, imali su i normalan čisti WC.
Opet smo imali kulturološki šok, ovaj put Nikola, jer mu je konobar na pitanje “Imate li ovo?” odgovorio ljuljanjem glave lijevo-desno, na način na koji mi kažemo “Ne znam, nisam siguran.” Ovomu je to, naravno, značilo “da”. Ja sam uz pizzu naručio svijetlu Birru Korçu, tako da sam i to konačno kušao.
Poslije večere valjalo je pronaći hotel. Šetajući glavnom ulicom, punom svijeta koji se spremao za večernji izlazak, ubrzo smo primijetili natpis “Hotel Martini 50 m”, sa strelicom koja je pokazivala u jednu pokrajnju ulicu nadesno. Skrenuvši u ulicu, skužili smo da prestaje asfalt. Zaključili smo da je to dobro, jer to znači da ni hotel ne može biti skup, ako je u neasfaltiranoj ulici. Već smo se ranije bili dogovorili da ne pristajemo ni na što iznad 15€ po osobi.
S desne strane nalazila se neka poluruševna straćara, s derutnom ogradom, a onda smo izašli na neosvjetljeni i neasfaltirani plato na čijoj se sredini nalazilo nekoliko kontejnera za smeće po kojima su neki beskućnici prekapali, s lijeve strane bila je neka luksuzna poslovna zgrada u gradnji, sva u staklu, ali još neotvorena, a nekih stotinjak metara pred nama vidjelo se opet ulično svjetlo i natpis hotela. Hotel je, kako se ispostavilo, također izgledao prilično pristojno, a na terasi ispred sjedio je i recepcioner, stariji gospodin koji je govorio engleski. Pitali smo ga koliko bi došla soba za nas trojicu, a on je rekao 30€. 30€ po osobi? Ne, 10€ po osobi. Hm, hotel je izgledao predobro da bude tako jeftin. Otišli smo pogledati sobu.
Soba je zapravo bila četverokrevetna (jedan je krevet bio bračni, njega je odmah Mate zgrabio), s klima-uređajem, televizorom, svojom kupaonom, stalnom vodom…uglavnom, normalna hotelska soba u hotelu od, recimo, tri zvjezdice.
Tu smo se konačno sva trojica pošteno istuširali, a onda se zavalili i gledali televiziju. Bilo je talijanskih kanala, albanska državna TV, pa čak i lokalna TV Vlorë, gdje smo opet čuli ono što sam ja primijetio već prvi dan – Albanci imaju tendenciju izgovarati glas r na engleski način. Ne znam radi li se o pomodarstvu, ili je to doista prirodni razvitak, ali zvuči čudno. Tako smo onda Mate i ja malo diskutirali o albanskoj fonetici.
Pošli smo onda još malo do grada i vidjeli neke beskućnike Cigane kako spavaju nasred pločnika (jedan se u razmaku od 40-ak minuta, koliko nam je trebalo da dvaput prođemo kraj njih, nije pomaknuo, pa je Nikola zaključio da je sigurno mrtav), prisustvovali smo činu rušenja prometnoga znaka od razuzdane vloranske mladeži, pojeli sladoled u jednom šoping-centru, a onda sam ja rekao da moram kupiti pive za Marka, a s obzirom da smo u šoping-centru, to će nam biti najzgodnije. Mate me uvjeravao da je sigurno već sve zatvoreno, ali je bilo potrebno samo ući u šoping-centar i odmah smo spazili otvoreni supermarket.
Nažalost, nije bilo Birre Korçe, tako da sam uzeo Tiranu i Norgu (lokalnu vloransku pivu), čak tri limenke potonje, jer su sve bile različite (po sastavu je, međutim, ispalo da razlike nema), te još pivu Carib koja se proizvodi na Trinidadu i Tobagu. Ispalo je, međutim, da ju je Marko pio, i da je to piva kojoj je dao najnižu ocjenu uopće.
Htio sam negdje kupiti i konjak Skënderbeu, ali ga nije bilo nigdje. Mate je isto kupio pive za bratića, pa smo se vratili u hotel i opet počeli raspravljati o vječnoj temi zašto su starosjedioci bolje prilagođeni zajednici i zašto se treba prvo njih slušati i uvažavati ih.

Hotel je bio tako dobar, a mi smo u njemu morali odspavati samo jednu noć, i to još kratku…